- Vidite li koliko li vas je? Jedva ste se nagurali u moj ured. Ima vas za dvije nogometne momčadi i još nekoliko rezervnih igrača za svaki tim. Sramota. I pored vas toliko ja se moram braniti sam. Jedino mi premijer pomaže. Pratite li vi uopće novine, gledate li televiziju, čitate li portale, dovraga? Znadete li što se uopće zbiva? Zanima li vas to?

Predstojnik Ureda predsjednika Vlade i ministar obrane bili su kušači hrane, heroji koji su izložili živote da bi hrvatska djeca mogla sigurno jesti mandarine. Tako ćemo reći medijima.

Zvonimir Frka Petešić, predstojnik Ureda predsjednika Vlade, pogledom prelazi od jednog do drugog zaposlenika. Nekoliko dugih sekundi skenira ih, svakog ponaosob, od glave do pete, oštrim prodornim pogledom, usporedivim s rendgenskim zrakama. Imaju osjećaj da ispod hlača i suknji vidi i njihovo donje rublje, pa čak i ono ispod toga.

- Neki dan su me ismijavali jer sam sa slušalicama na ušima, hitajući prema Banskim dvorima, projurio pored novinara i na njihova pitanja samo rekao: ''Sve je već odgovoreno''. A što sam drugo mogao uraditi? Što sam mogao reći? Je li mi itko od vas dao kakvu ideju?

Bože, toliko savjetnika, PR-ovaca, stručnjaka za odnose s javnošću, kojekakvih glasnogovornika... Čega li sve ne? Sve to plaća napaćeni hrvatski narod, plaća vas da zaštitite njegove predstavnike, a od vas nikakve vajde.

Predstojnik premijerova ureda ne podiže glas, govori staloženo i mirno, ali u njegovu se glasu osjeća duboka razočaranost. Potišten je i shrvan i ogorčen na ljude oko sebe koji su tu da ga obrane od medijskih napada, do pronalaze odgovore i razuvjere javnost kako novinari kleveću i lažu. To s tim državnim stanom, to s kvadratnim metrima, prebivalištem na Dugom otoku, plaćanjem prireza, stanom u kojem je živio ranije, koliko ga je plaćao i kako je moguće da je baš vlasnik tog stana sada veleposlanik u Alžiru. I uza sva ta sranja, sada još i mandarine. Proklete mandarine s Brijuna i to još s otočića Vanga.

- Vidjeli ste jutros, opet me čereče. Na najgori mogući način. To s Vangom…

- Proročicom?! – usklikne Vanda, mlađa savjetnica koja je u uredu radila tek nekoliko dana. – Pa kakve vi veze imate s proročicom, babom Vangom. Što, i uz nju vas vežu?

- Ma ne, kolegice, reče umornim glasom predstojnik Ureda predsjednika Vlade. – Govorim o otočiću Vangi, onom iz Brijunskog arhipelaga. Vi ste mlada osoba pa ne znate, na tom je otoku bila rezidencija Josipa Broza. Tamo je imao plantažu mandarina…

- Da, vidio sam jutros – reče stariji savjetnik koji bi, tu i tamo, ujutro znao pogledom preletjeti naslovnice portala. – Vidio sam kao prozivaju vas i ministra obrane, još iz vremena dok je bio ministar državne imovine. Da su vam, kao, besplatno dostavili kašete mandarina…

- Pa dobro – javi se ponovno Vanda, mlađa savjetnica koja je radila tek nekoliko dana i izgledala kao da je u ured došla pravo s modne piste. – Pa što? Kašeta mandarina! Nekoliko stotina kuna, smiješno! Potpuna glupost.

Predstojnik Ureda predsjednika Vlade nekoliko je trenutaka gledao u pod a onda se obrati mladoj savjetnici.

- U pravu ste. Vi ste mlada osoba pa stvari gledate iz drugog ugla. Iz druge perspektive. U pravu ste kada kažete kako kašeta mandarina stoji možda tek nekoliko stotina kuna. Ako i toliko. Ali ovi zlobnici iz medija, ti stari lupeži, pokvarenjaci i spletkari, ciljaju na nešto drugo. Žele reći kako je Tito te proklete mandarine s Vange, slao u socijalne ustanove, škole, domove za napuštenu djecu. Žele ga prikazati kao sveca, punog empatije, a nas, mene i ministra obrane kao žderonje mandarina. A radilo se tek o nekoliko kašeta, onako za probu. Sve ostale mandarine podijeljene su dječjim domovima, školama, vrtićima…

- S obzirom na ono malo što znam o Titu, jer hvala bogu nisam živjela u vrijeme tog tiranina - nastavi mlada savjetnica Vanda – dovoljno je za zaključak kako je taj komunistički diktator bio spreman na sve. I kako ste se vi i ministar obrane, uzimajući te kašete mandarina s Vange, zapravo izlagali životnoj opasnosti. Vi ste bili ono što se zove ''kušači hrane''. Oni koji su prije careva, kraljeva i svjetskih državnika, kušali jela kako bi se vidjelo da nisu otrovana. To ste vi činili s mandarinama, kako biste spasili hrvatsku djecu, jer tko zna što je sve onaj tiranin s Vange bio spreman učiniti. Čak i nakon smrti.

- Sjajno – rekoše svi ostali u uredu šefa kabineta predsjednika Vlade, jedva prikrivajući zavist što se oni toga nisu sjetili. – Tako ćemo to objasniti medijima. Predstojnik Ureda predsjednika Vlade i ministar obrane bili su kušači hrane, heroji koji su izložili živote da bi hrvatska djeca mogla sigurno jesti mandarine. Tako ćemo reći medijima.

* * *

- Pozvao sam vas zbog Vande – reče predstojnik Ureda predsjednika Vlade svojoj tajnici čim je završio sastanak sa savjetnicima, PR-ovcima, stručnjacima za mediji i glasnogovornicima.