- Stigao je majstor za popravak platforme – veselo, s očitim olakšanjem, kaže ministar zdravstva na koga se ovih dana sručila lavina kritike. Mada je imao najbolju namjeru pa dao prijatelju tričavih 4,5 milijuna kuna da napravi platformu, stvari nikako ne štimaju. Platforma se raspala, no sada, evo, stiže majstor i sve će biti u redu.

- Miša mu maloga – vragolasto se nasmije majstor ispod gustih crnih brkova. - Da mi vidimo tu platformu.

Iz plastične kutije za alat počeo je vaditi francuski ključ, čekić, izvijače, kombinirke, vaser vagu, i set imbus ključeva.

- Maska – upozori brku ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo. – Molim vas stavite masku.

- Ne vjerujem ti ja tu to, gospodine Papak.

- Capak.

- Da, miša mu malog, gospodine Capak. Ne vjerujem ti ja u to.

Ipak, stavi masku i prekrije guste crne brkove.

- Da mi vidimo tu platformu – ponovi brko. – Da je vidimo, miša joj njenog malog. Sredio sam ja takvih na Jadranu ni sam ne znam koliko.

Ministar zdravstva i ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo zbunjeno se pogledaše.

- Mislim da je došlo do zabune – reče ministar. – Tajnica je pogriješila. Nije shvatila da se radi o platformi CijepiSe. Pa je greškom nazvala vas, u Inu.

- A, čuo sam ja za tu platformu Cijepi se, jebi se. Zgodan naziv, miša mu maloga – reče brko pakirajući alat. – Samo, morat ću vam naplatiti izlazak, po tarifi, 500 kuna, plus PDV.

- Slušaj – reče očajno ministar kad je majstor otišao. – Samo da dam otkaz toj glupoj tajnici pa da nastavimo dalje.

- Nije smak svijeta – veli ravnatelj. – Ako platforma CijepiSe ne radi, naći ćemo druge načine kako pozvati građane. Recimo, putem medija. Objavimo u novinama ime i prezime, OIB, adresu i datum gdje će se i kada cijepiti…

- Ma ne kupuju ti svi novine – veli ministar. – Ja prvi.

- Pa dobro, imamo državnu televiziju. Na kraju Dnevnika prije sporta i vremenske prognoze pročitat će imena onih koji sutra dolaze na cijepljenje.

- Postoji problem - kaže ministar. – I sam znaš da državnoj televiziji nitko ne vjeruje. Mislit će ljudi da je to još jedna njihova dezinformacija.

- Vidi – ozari se ravnatelj dok mu oči iznad maske veselo zaigraše. – Što misliš da organiziramo lutriju? Stavimo u plastične kuglice imena svih građana, gurnemo ih u bubanj i zavrtimo. Dovedemo dugonogu plavušu koja sa smiješkom čita imena građana iz kuglica koje je izvrtio bubanj. Zanimljivo, atraktivno, ljudima blisko. A možemo napraviti i nešto što će privući ljude da gledaju izvlačenje. Pa svaki stoti, izvučeni, dobije tisuću kuna.

- Nešto kao Covid dodatak?

- Još bolje. Ne moraš biti penzić s crkavicom da bi dobio tisuću kuna – objasni ravnatelj.

- Samo…, gdje ćemo naći tako veliki bubanj?

Ravnatelj osjeti kako mu u želucu proradi žgaravica. Već tri njegove ideje kako spasiti platformu CijepiSe, ministar je odbio. Najradije bi ga poslao k vragu, ali ne smije. Ipak je on ministar.

- Sjećaš li se kad smo kao djeca, za ljetnih praznika, odlazili baki na selo? – upita ravnatelj, ispucavajući posljednju ideju za spas platforme CijepiSe. – Sjećaš li se onih dobošara kad bi stali pred zgradu općine, udarali u bubanj dok se narod skupi i onda pročitali obavijest?

- Kako da ne – veli ministar. – To je baš bilo zabavno. Šteta što i danas ne postoji.

- Možemo mi to opet uvesti. Kupimo nekoliko tisuća bubnjeva…

- Ma lako je za bubnjeve. Imam ja frenda koji to može nabaviti iz Kine, jeftino. Samo gdje ćemo naći toliko ljudi, toliko bubnjara?

Ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo nije se dao smesti.

- Imamo ljudi koliko hoćeš. Ionako nam prigovaraju za bezbrojne uhljebe koji ništa ne rade, pa eto, sad ćemo im dati posao. Dobit će bubnjeve, pa nek' idu okolo, bubnjaju i pozivaju ljude. Tako ćemo spasiti platformu CijepiSe.

- Bojim se da neće dati šef – reče šaptom ministar, osobito tiho izgovorivši riječ ''šef''. - Izbori su. Sad su ih angažirali za lijepljenje plakata.