- Pa nismo šibicari! - rekao je ljutito prošlog petka Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora, nastojeći ukrotiti raspojasane uvažene zastupnike kao bi se pridržavali dogovora da u dvorani zbog sprječavanja zaraze koronavirusom budu istovremeno tek po dva predstavnika zastupničkih klubova.

Pernar je došao do sličnog zaključka kao i Adolf Hitler prije 70-ak godina: i Židovi, također, moraju od nečega umrijeti pa je potpuno nevažno ''hoće li to biti dan, tjedan, mjesec ili godinu prije ili kasnije''.

Šibicari su, poznato je, sitne varalice koje po željezničkim kolodvorima, vašarima, tržnicama i seoskim kirvajima vrebaju naivčine željene ''leba bez motike'', pa ih opelješe vještom igrom u kojoj treba pogoditi pod kojom se, od tri kutije šibica, nalazi kuglica.

Jandroković zna s kim ima posla pa se u Saboru nitko nije naljutio što je dio zastupnika u jednom trenutku, upozoravajući na opasnost od zaraze COVID-om 19, usporedio sa šibicarima. Jer ima tamo svašta – od kokošara, do grobara i lešinara. Kokošara? Da, jer kako drugačije nazvati one zastupnike koji su na sjednice dolazili službenim automobilom, a na blagajni Sabora uzimali putne troškove kao da su stizali osobnim.

A što ćemo s grobarima, lešinarima? Javili su se istog dana kada je Jandroković upozoravao zastupnike na šibicaranje. Uvaženi saborski zastupnik Ivan Pernar tako se na svom Facebook profilu javno zapitao: ''Smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu duže?''.

Nakon te rečenice uvaženog saborskog zastupnika valjalo bi napraviti anketu: smatrate li normalnim zastupnika Pernara? A određena anketa, barem među anketiranim pratiteljima Pernarove Facebook stranice, prihvaća tezu kako zbog dobrobiti staraca ne treba zemlju držati u karanteni: njih čak 64 posto.

Kao u onom crnohumornom vicu u kojem Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nagrađuje svakog vozača koji na cesti usmrti penzionera, jer tako spašava mirovinski fond, 35-godišnji Pernar, po zanimanju stručni prvostupnik sestrinstva, ne vidi ništa loše u ukidanju ograničenja kretanja, naprotiv, smatra to poželjnom mjerom: em bi ljudi slobodno cirkulirali, em bi društvo brzo riješilo problem starih i nemoćnih koji ionako, tvrdi Pernar, od nečega moraju umrijeti. Pa kakve veze ima hoće li to biti dan, tjedan, mjesec ili godinu prije ili kasnije.

Zamislite kakvo bismo sretno društvo bili da u njemu nema penzionera. Koliko bi novca, umjesto na mirovine, moglo biti potrošeno u druge svrhe: gradovi bi nam mogli biti puni fontana, svako selo moglo bi imati nacionalni stadion, a u Saboru bi, umjesto 151, moglo biti 151 tisuća zastupnika i za sve bi bilo novca. Broj gradova i općina s 555 mogao bi se povećati na 55.555, a svaki općinski načelnik mogao bi imati ne samo službeni automobil već i službeni zrakoplov.

A pokušajte tek pojmiti što bi bilo kada bi novac koji se troši za liječenje i lijekove djedova ili pradjedova bio usmjeren u druge svrhe. Ne bi samo Zagreb planirao Manhattane na Savi, mogli bi to činiti i Slavonski Brod, Slavonski Šamac, ili uzvodno Sisak i druga mjesta uz Savu. A o Manhattanima na Dravi i Dunavu da i ne govorimo. Gradovima, pak, koji nemaju rijeke mogli bismo ih dovesti.

Mlađahni zastupnik Pernar, možda nekoga podsjeća na grobara ili lešinara, ali tako uglavnom misle ljudi poput autora ovog teksta, oni koji su prevalili sedamdesetu i nikako da umru, već naprotiv, nemilosrdno pljačkaju mirovinski fond, troše nenormalno resurse hrvatskog zdravstva, sebični i pohlepni i to, zamislite, samo da bi živjeli ''dan, tjedan, mjesec ili godinu duže''. Neviđeni bezobrazluk tih djedova i pradjedova, zbog koji eto, cijela država mora u karantenu da bi se oni, kad prođe pandemija, opet mogli šepuriti, rasipnički trošiti mirovine, opsjedati domove zdravlja i bolnice, da bi mnogi imati svoju stranku koja je, o kakvog li užasa, prije pojave Pernara, u Saboru imala i svoje zastupnike, pa čak sudjelovala i u vlasti.

Mudro zaključujući kako starci ionako moraju od nečega umrijeti, pa je suludo zbog njih držati zemlju u karanteni, Pernar je došao do sličnog zaključka kao i Adolf Hitler prije 70-ak godina: i Židovi, također, moraju od nečega umrijeti pa je potpuno nevažno ''hoće li to biti dan, tjedan, mjesec ili godinu prije ili kasnije''.

Tako eto priča uvaženi zastupnik Pernar čije su objave na Facebooku zasjenili saborski šibicari. Zato je možda i izostala reakcija šefa Sabora.

- Pa nismo grobari, nismo lešinari – očekujemo da kaže Jandroković, ali još ga nismo čuli. Trenutno se bavi šibicarima.