KAD se potkraj studenoga prošle godine u Slavonskom Brodu, na sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem, pojavila ona ergela luksuznih automobila koja je dovezla premijera i devet njegovih ministara (''U toj vojsci devet Jugovića i deseti stari Jug Bogdane''), nije bilo ministra obrane, generala Damira Krstičevića. Ministar vojni vjerojatno je imao važnijih obveza – zemlja je nabavljala borbene zrakoplove – mada bi bilo logično da je došao u Brod, nekadašnje središte dijela vojne industrije, kako bi ispitao što konkretno (mimo projekta Slavonija koji će preporoditi istok Hrvatske), on i njegovo ministarstvo mogu učiniti da Đuro Đaković, tada još uvijek tvrtka od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, ponovno stane na noge.
Ali, o čemu mi to pričamo.
Nisu li velike hrvatske tvrtke ''rasadnik kadrova'' (sjetite se samo Agrokora) odakle
se ulazi u visku politiku, ali i njihovo utočište kada se iz visoke politike
ode.
Danas može biti malo jasnije zašto ministar Krstičević u studenom prošle godine nije bio u Slavonskom Bodu. Možda je sjedio pred vratima ureda Dalije Orešković, šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i među brojim državnim dužnosnicima, čekao u redu kako bi se raspitao hoće li možda bitu u sukobu interesa, ako njegova bivša firma KING ICT, u kojoj je do ulaska u Vladu Andreja Plenkovića bio direktor, prokurist i član nadzornog odbora, recimo, preuzme održavanje izraelskih polovnih borbenih zrakoplova F-16 kojima će se dičiti Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.
Naši dužnosnici, naime, sve se češće propituju u Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa što im je činiti u moguće problematičnim situacijama. Poznat je primjer slučaja ravnateljice Agencije za plaćanje u poljoprivredi, Matilde Copić (ali i jedne od njenih pomoćnica) koja je od te iste agencije dobila poticaje za svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG), a onda vratila iznos koji je već bio na njenom računu, kad su joj rekli da je u sukobu interesa. To je kao da izlazite iz samoposluge s robom u džepu za koju nemate račun, pa kad prolazite pored zaštitara pitate ga je li vas možda vidio kako ste tu robu strpali u džep, a kad on odgovori potvrdno, vratite robu na policu.
No, vratimo se ministru vojnim, generalu Damiru Krstičeviću. Njegova bivša firma KING ICT, u kojoj je, rekosmo, bio direktor, prokurist i član nadzornog odbora, objavljeno je ovih dana, dobila je posao kojeg je naručila državna tvrtka Jadranski naftovod (Janaf). Riječ je o izgradnji spremnika za naftu na terminalu Omišalj, lijepom poslu vrijednom oko 240 milijuna kuna. Bivša ministrova firma King ICT, čiji je kor biznis informatika, na natječaj se javila zajedno s tvrtkom KFK iz Rugvice, čiji je glavni biznis, pak, izrada staklenih fasada. Kako ta staklena pročelja izgledaju možete vidjeti s vaše desne strane kada se autocestom od Zagreba vozite prema Slavonskom Brodu i osobno se uvjeriti da nisu nimalo nalik tankovima za naftu.
A spremnike za naftu itekako znaju, mogu i hoće raditi u Đuri Đakoviću pa su se i javili na Janafov natječaj, ali nisu prošli. Njihova je ponuda bila skuplja. Posao su dobili informatičari i staklari. No, poznato je da ono što je jeftinije ne mora uvijek biti i povoljnije, a također je poznato da osim ugovora, kakvi se sklapaju na početku posla, znaju uskrsnuti i aneksi, pa kad se sve zbroji, ne mora početna cijena biti istovjetna završnoj.
Nećemo naravno reći da je u cijeloj toj priči oko izmaklog posla Đuri Đakoviću, prste imao ministar vojni, Damir Krstičević. Ali da ih je mogao imati, mogao je. Mogao je na primjer, kako bi pomogao premijerov projekt preporoda istoka Hrvatske (zbog čega je u Slavonski Brod u studenom i došlo onih devet Jugovića i deseti, stari jug Bogdane), sugerirati upravi Đure Đakovića, a sve u cilju pomoći razvoja domaće vojne industrije, da malo snizi cijenu i dobije posao od državne firme, Janafa. Odnosno da Janaf, što nije neuobičajeno, pozove čelnike Đure Đakovića, kao svoje ranije poslovne partnere, sa znanjem i iskustvom, i zamoli da malko spuste cijenu.
Dobro, reći ćete, nisu spremnici za naftu dio vojnog programa, ali ministar obrane uvijek je mogao reći kako je Đuro Đaković (jer tada je još bio), tvrtka od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku, baš kao i Janaf, pa nije li logično da država brine o dvije svoje strateški važne tvrtke.
Ali, o čemu mi to pričamo.
Nisu li velike hrvatske tvrtke ''rasadnik kadrova'' (sjetite se samo Agrokora) odakle
se ulazi u visku politiku, ali i njihovo utočište kada se iz visoke politike
ode.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
baba_Vanga11.02.2018. u 19:29
da je netko drugi potpisao komentar zgrozila bih se :( ...ovako bravo, u skladu s ocekivanjima
-