GLEDAM neki dan na televiziji ministra obrane Damira Krstičevića kako ga novinar pita jedno, a on, mrtav hladan, odgovara nešto sasvim drugo. Nešto što nema ama baš nikakve veze s pitanjem. A onda, jučer, nazovem ravnatelja Državne ergele u Đakovu, Mirka Damjanovića i pitam ga o događaju o kojem je prošlog četvrtka izvijestila Policijska uprava brodsko-posavska, o onom nesretnom konju lipicancu koji je skončao pod kotačima teretnog vlaka. Damjanović iz čista mira počne govoriti o Božićnom balu na kojem je, pred 1.700 ljudi, nastupilo 50 konja iz ergele kojom upravlja. I još se ljuti što ga nisam zbog toga zvao, nego ga tijekom (njemu) neradne subote maltretiram kojekakvim glupostima, kao što je smrt jednog konja iz Đakovačke ergele. Pa bar konja ima ne ergeli, jedan više ili manje, bože moj, u čemu je problem?

Da su pričali ono što im se prohtije, nikada ne bi stekli akademske titule.

Ali Božićni bal i 1.700 ljudi na njemu, to je vijest za medije. A ne smrt konja kojeg je on, ravnatelj ergele, dopeljao doma da se djeca malo igraju tijekom božićno-novogodišnjih praznika, a glupi se konj oteo kontroli i završio pod vlakom.

Slušam tako neki dan ministra Krstičevića, a jučer ravnatelja Đakovačke ergele Damjanovića, i pitam se kako su ti ljudi uopće završili škole i stekli titule koje imaju: Krstičević Vojnu akademiju JNA, a Damjanović veterinarski fakultet. Ako nigdje drugdje – od osnovne škole do fakulteta – valjda su morali naučiti odgovoriti na ono što ih pita učitelj, nastavnik ili profesor. Jer da su pričali ono što im se prohtije, nikada ne bi stekli akademske titule.

No, više od toga fascinirala me činjenica da je ravnatelj ergele Damjanović, koji odgovarajući na pitanja novinara imitira ministra Krstičevića, dopeljao doma konja da se djeca za Božić malo igraju, zabavljaju i jašu. Prošlo je vrijeme kada se djeci za Božić pod bor stavljalo drvenog konjića. I uhvati me zebnja od pomisli da ministar Krstičević počne imitirati Damjanovića (kao ovaj  njega) pa djeci za Božić pred kuću u kojoj živi dopelja pravi tenk, kad već ne može jedan od onih izraelskih borbenih zrakoplova F-16. Ako ravnatelj ergele može djecu obradovati konjem, zašto ministar obrane ne bi svoje potomke razveselio tenkom?!

Onima koji će reći kako pretjerujem, ispričat ću nedavni razgovor s jednim od najuglednijih hrvatskih odvjetnika. Razgovor je bio privatne naravi, pa nije red da mu navodim ime, zato ćete mi morati vjerovati na riječ. Govoreći o obrani svog klijenta, jednog od najvećih hrvatskih biznismena, pričao je kako naši tajkuni uopće ne razlikuju imovinu tvrtke od osobne imovine. Sve što je u mojoj tvrtki, moje je vlasništvo. Jer, tvrtka je privatna, a što je privatno, to je moje.

Takvom logikom, čini se, još se više vode oni koji nisu na čelu privatnih, već državnih tvrtki, poput ravnatelje ergele. Jer, osnivač Državne ergele Đakovo i Lipik je Republika Hrvatska. Dakle naša država, a kako je država naša (ostvario se tisućljetni san), sve što je državno, to je naše. Kao u onom vicu iz Vremena Mraka kad portir na vratima mesnog kombinata uhvati radnika kome ispod jakne vire kobasice, pa ga pita kako ga nije stid krasti i uzme mu kobasice. A radnik će ljutito: ''Ako je tvornica, kako govore političari, radnička, onda su i kobasice u njoj moje''.

Nije poznato je li radnik iz vica u Vremenu Mraka dobio otkaz (vjerojatno nije jer radnička klasa bila je temelj društva), ali mala ja vjerojatnost da će ravnatelj ergele, nakon skandala s konjem, morati potražiti novo radno mjesto. Kao što je nekad, u Vremenu Mraka, radnička klasa uživala sve povlastice i sva prava (mahom na papiru), tako danas (ali stvarno), sva prava i povlastice uživaju članovi stranaka, osobito onih na vlasti. A ravnatelj Državne ergele to je, jer upravo ga je na to mjesto postavila stranka na vlasti, a ne struka.

Ne znam je li, i hoće li, Policijska uprava brodsko-posavska protiv vlasnika konja (a to je Državna ergela, a ne Damjanović) podnijeti prekršajni ili kazneni nalog, no i ako to učini, teško da će biti ičije odgovornosti: imovinu Državne ergele (konja) uništila je (ubila) državna tvrtka, Hrvatske željeznice. I čemu dizati frku kad ionako sve ostaje u familiji.