SVI se možemo složiti oko činjenice kako grad Slavonski Brod ponekad, unatoč tomu što ne manjka događanja, druženja, obljetnica i ostalih manifestacija, ima problem s publikom u vidu obaviještenosti, a isto tako i otklanjanju relevantnog od manje relevantnog, što završava u nekom šumu i nedorečenosti, šaljući sliku o vrlo živom gradu, ali istovremeno i o gradu gdje se čini nejasnim granica između onoga što je važno pogledati, poslušati, participirati u tome na bilo koji način i onome što može biti usputno. Nije riječ o tome kako je bilo tko irelevantan kao pojedinac u svome stvaralaštvu, nego je riječ o tome da netko nažalost, ostaje u sjeni zato što postoje problemi u komunikacijskom kanalu, u organizaciji pa čak i u suradnji. Naravno, poanta moje kolumne nije: upiranje prstom, agresivno djelovanje na grupe ili pojedince, što je jasno samim time jer pozivajući prije svega na uzimanje u obzir razmatranje i potragu, koju je potrebno nastaviti dalje kako bismo napredovali učeći iz primjera jednog od mogućih djelovanja u društvenim okvirima interakcije, nego, vjerovanje u činjenicu kako ljudi koji čitaju tekstove (prepo)znaju što njima poručujem. Vjerujem kako isti ljudi imaju povjerenja u tekst i njegovu nadgradnju kao što ja imam povjerenja u njihovo čitanje, neovisno o brojci čitatelja. Zato, imajući povjerenja, pišući iz te pobude razmjene povjerenja, smatram kako nikada nije prerano ili prekasno pisati o temama koje nam ponekad nisu u fokusu ili na njih zaboravljamo.

Iz istih pobuda, sjetila sam se kako mi je baš danas bilo važno pisati o jednome fenomenu, iako ćemo se s njime susresti tek krajem mjeseca (30. studenoga 2025., Kuća tambure). Ispisujući riječ fenomen, razmišljam zašto sam uz sve moguće riječi upotrijebila baš tu i to, baš za ovaj dvojac kojeg čine dvojica braće Teofilović. Za njih sam davno čula, gledala sam ih na televiziji, slušala njihove intervjue, čitala članke o njima i glazbi koju izvode i pokušavala tim istraživanjem shvatiti zašto glase kao autentični glazbenici, zbog čega ta riječ fenomen ne odudara od njihovog djelovanja.

Osim a cappella jednoglasja i višeglasja, vrlo interesantnog, jer priziva tradicijske glazbene obrasce, od čega ne odudara repertoar ovoga dvojca, braća Teofilović su, surađujući s glazbenicima kao što je Matija Dedić, Miroslav Tadić, Mihael Hrustelj, pokazali kako jednoglasje i višeglasje u tome slučaju u aranžmanima koji u osnovi otkrivaju moć dijaloga glasa i instrumenta, unose određeni modernitet u tradiciju pri čemu izvedbe ne zasjenjuju pjevače, otvarajući pri tome prostor i dajući vrijeme izvođačima za ekspresiju.
Dvoglasno pjevanje zanimljivih intervala, koje je različito i ovisi o tradiciji određene zemlje na Balkanu, a što ove glazbenike zanima i pokreće, oni su doveli do iznimnog stupnja interakcije s publikom, gdje u trenucima kada su sami na sceni, dikcija, mimika i geste, pauze i akustika, mogu doprijeti do slušatelja čak i repeticijom melodije, a uz odsustvo razumijevanja teksta. Pri tome, glazba postaje jedino važna kao medij kojim se glazbenici služe kako bi pokazali ne samo njezinu univerzalnost u prijenosu emocija u određenom vremenu i prostoru, nego i značenje tišine koja figurira kao povezica prostora, vremena i ljudi koji se ondje nalaze. Bez instrumentalne pratnje, ovi glazbenici glasu daju vrijednost koju prvotno, odvajkada zaslužuje: glas je važan za korespondenciju pojedinca ili pojedinaca i svijeta, on je postao sinonim pisanome tekstu ili autoru teksta, postao je odjek izgubljenog vremena, pojavljujući se naglo ili povremeno, on ističe tišinu, pauzu, namjernu ili slučajnu utišanost ili muk kada u konverzaciji ostajemo bez riječi. Iako je tehnologiju braće Ratka i Radiše Teofilović moguće vidjeti na internetu, ovaj koncert, uostalom kao i svaki koncert, kao i svaka izvedba uživo (a umjetnost treba biti vidljiva, javna, dostupna, prisna recipijentu u prostoru i vremenu!), trebao bi pokazati i dokazati kako je tu tehnologiju moguće vidjeti uživo, u njoj sudjelovati, iz nje nešto naučiti čak i ako nam je manje bliska, i jednostavno, prije svega, prepustiti se jer tek onda glazba potvrđuje svoju univerzalnost, moć preobrazbe pojedinca/pojedinaca, moć zapažanja, sudjelovanja u kolektivnom iskustvu koje je ipak, naše, jedinstveno