PRAVA je šteta što Pavle Kalinić, pročelnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, svoj posao ne radi u Beogradu. Još je u svježem sjećanju njegova ideja da se, kao jedan od načina u borbi protiv Covida 19, na sve zgrade i kuće izvjese hrvatske zastave. Sada je, šeretski nakrivivši kapu, sastavni dio odore Civilne zaštite, došao s novom idejom: uvođenjem obveznog vojnog roka, kako za muškarce tako i za žene i to, veli, po švicarskom modelu, na četiri mjeseca.

Kad završi rat, tek počinju prave bitke, bitke za privilegije, prava, spomenice i ordenje.

Da je Pavle Kalinić, a prava je šteta što nije, pročelnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Beograda, tamo bi itekako uživao. Ondje je vojska već na ulicama, zauzela je, s dugim cijevima u reklamama, borbene položaje oko bolnica, policijski sat je uveden (bez obzira na pravoslavni Uskrs) na ulici još samo manjkaju tenkovi, a na nebu helikopteri i borbeni zrakoplovi.

„Putinovi specijalci već u akciji: Rusi ubijaju koronavirus širom Srbije", piše slavodobitno beogradski dnevni list Informer. Ondje je, dakle, pravi rat: vojska na ulicama, policijski sat, Putinovi specijalci, fali još samo Pavle Kalinić.

Ne treba se, naravno, radovati ničijem zlu, ali ovog sunčanog nedjeljnog jutra, u Srbiji je 5.994 oboljelih i 117 umrlih od koronavirusa. Unatoč vojsci na ulicama, dugim cijevima, Putinovim specijalcima, policijskom satu i hapšenju onih koji ga prekrše. Možda bi sve bilo drugačije da je ondje, s bećarski nakrivljenom beretkom, Pavle Kalinić, glavom i bradom.

U nas, za živo čudo, ni predsjednik Republike, Zoran Milanović, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, ni premijer Andrej Plenković, a bogme ni ministar vojni, Damir Krstičević, ne pokazuju ni trunke razumijevanja za Kalinićevu ideju. A lijepo čovjek kaže: „Inzistirat ćemo i dalje na uvođenju obveznog vojnog roka jer je ovo pokazalo da su nam ključni klinci od 18 do 30 godina, da u kriznim situacijama možemo reagirati adekvatno.". A što je, molit ćemo fino, osim potresa, ako ne i pandemija Covida, krizna situacija?

Nije Pavle Kalinić jedini koji bi postrojavao vojsku. S puno se strana posljednjih tjedana čulo kao je ovo rat: neki su to govorili metaforički, drugi posve ozbiljno. „U ratu smo", „Ovo je rat", „Ratno je stanje", čulo se i čuje se. Čak je i posve smirenom, odmjerenom i staloženom ministru zdravstva, Viliju Berošu, kao da mu je iza leđa stajao i suflirao osobno Pavle Kalinić, izletjelo ono o „petoj koloni".

Ako je, dakle, ovo rat i ako, kao što je poznato, u svakom ratu ima petokolonaša, poznato je da svaki rat ima i svoje borce, ili branitelje, kako vam drago. One stvarne, ali i lažne. Lažnih, u pravilu, zna biti i više. Kad rat završi, a naknadno se sjetiš da si u njemu bio, nađeš dva svjedoka, izboriš status i kreneš u borbu za ostvarivanje prava. Od dvostrukog staža za vrijeme provedeno u ratu, do prava na dionice, povlaštene kredite (koje ti kasnije oproste), privilegiranog upisa djece na fakultete… Kad završi rat, tek počinju prave bitke, bitke za privilegije, prava, spomenice i ordenje.

I sad zamislite da je ovo oko pandemije uistinu rat. I zamislite, o užasa, vrijeme kada taj rat završi. Koliko bi novih branitelja bilo?! Lako ćemo za one stvarne: liječnike, medicinske sestre, vozače hitne pomoći, bolničko osoblje, policiju, vatrogasce. Ali, što ćemo kada u borbu za braniteljski status krenu članovi kriznih stožera, od općinskih, gradskih i županijskih, pa kad im se pridruže njihovi vozači i tajnice, portiri s ulaznih vrata, čistačice službenih prostorija, zapisničarke, dostavljači, načelnici i pročelnici, općinski, gradski i županijski vijećnici, prijatelji i znanci, stranačke kolege, rođaci i zemljaci…

Kad nahrupe i nagrnu, vodeći za ruku po dva svjedoka, širit će se brže od Covida i nikakve ih mjere neće zaustaviti, ni socijalna distanca, ni obvezna dezinfekcija ruku, ni zabrana napuštanja prebivališta, ni ukinuti javni prijevoz, ni zatvorene škole, restorani, kafići. Neće ih spriječiti ni ministri Božinović i Beroš, ni ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak, ni autoritet jedne Alemke Markotić, ravnateljice Klinike za infektivne bolesti „Dr Fran Mihaljević".

I bit će nevažno što nitko od tih novih branitelja nije svojim očima čak ni vidio neprijatelja; isto se događalo i u prošlim ratovima.

A oni rijetki koji ne izbore status bit će građani drugog reda i čim nešto zinu, zucnu i počnu grintati, postavljati pitanja i, ne daj bože, nešto se buniti, odmah će im začepit' usta onom svemoćnom rečenicom: „A gdje si bio 2020.?".