Marko Sokol rano je ustao. Prvi je vikend srpnja 2020., jutro svježe i mirno. S terase njegova stana puca pogled na ostatak šume. Sve je mirno, tišina koju toliko želi savršena je. Čuje se samo pjev ptica. Mobitel je još sinoć stavio na flight mode i neće ga uključivati do ponedjeljka ujutro. Neki dan, ne zna više kako, da li na Viber, WhatsUp, Facebook, da li kao SMS poruku ili je to stiglo e-poštom, Twitterom, vrag bi ga znao, više se ne sjeća, dobio je zgodnu dosjetku: ''Nedostupnost je pola zdravlja''.

Vikendom je bio nedostupan i punio bi baterije, onako kako to noću čini njegov mobitel. Ali tišina nije dugo potrajala.

U istinitost dosjetke odavno se uvjerio. Vikendom je bio nedostupan i punio bi baterije, onako kako to noću čini njegov mobitel. Ali tišina nije dugo potrajala.

Čuo je kako supruga Maja u kuhinji zvecka posuđem. Znao je da će uskoro začuti ono: ''Dragi, kavica je na stolu''. I nije se prevario.

- Dragi, kavica je na stolu - oglasila se supruga.

Ustao je iz udobne pletene fotelje prepune mekih jastučića, ušao u blagovaonicu na koju se naslanjala terasa, pokupio šalicu s kavom i kad se počeo vraćati u onaj predivni mir prvog srpanjskog vikenda, ponovno se oglasila supruga:

- A da ostaneš ovdje sa mnom i da zajedno popijemo kavu? Toliko se malo viđamo, radiš od ujutro do navečer, a onda kad napokon dođeš kući, samo telefoniraš, odgovaraš na majlove i kucaš poruke.

Sjeo je na manje udobnu stolicu u blagovaonici. Šutio je. I znao što ga čeka.

- Znaš, započela je supruga Maja, pomalo me živciraju ovi lijevi. Mislila sad da su desni gori, ali sad više nisam sigurna. Ne mogu baš reći da su jednaki, ali neke bitne razlike među njima gotovo da i nema.

Marko Sokol ništa nije odgovorio. Čeznutljivo pogleda udobnu pletenu fotelju na terasi i srkne gutljaj kave. Nije mu prijala.

- Ipak, možda griješim, nastavi supruga. Postoje razlike. Lijevi su nekako neodlučni, što god kažu prilično je neodređeno. Nikad zapravo ne znam što točno misle. Manje su bahati od desnih, to je činjenica, nekako djeluju pitomije i uljuđenije. Ali, pravo da ti kaže, ne znam. Možda je to samo privid. Varka. Možda se vješto pretvaraju.

Suprug je i dalje šutio, gledajući u šalicu kave.

- Zapravo, ne znam koliko su iskreni. Ne znam misle li uistinu to što govore. Ponekad zvuči dobro, slažem se s njima, ali nekad, slušajući ih, naprosto pošizim. Zbunjuju. Očekujem njihovu dosljednost, kad sutra, oni okrenu ploču. Ne čini li se i tebi da su lijevi takvi?

''Kog vraga još nije ostala spavati i pustila me da uživam u miru, na terasi?'', pomisli Marko Sokol. Nije imao nimalo volje uključiti se u razgovor. Ali supruga Maja je nastavila:

- Ovi desni djeluju odlučnije, nekako čvršće. No, smeta mi njihova arogancija. A čula sam i da su upetljani u nekakav kriminal. Tako nekako i djeluju, bahato, nadmeno, ponašaju se kao da je cijeli svijet njihov. I stalno ističu nekakve svoje zasluge. Ali ipak, znaju složiti priču. Osim toga, njihov nastup i pojava, ostavljaju dojam. A dojam je, složit ćeš se, najvažniji.

- Ali, žao mi je lijevih, nastavila je Maja nakon kratke pauze jer se suprug i dalje nije uključivao u razgovor. Sjedio je i šutio. – Na njih se nekako ne možeš naljutiti. Njihova nespretnost, ponekad, čak djeluje i simpatično. Podsjećaju me na zaigranu djecu na koju se ne možeš ljutiti ni kad ti njihova lopta udari u prozor.

Marko Sokol sad je već osjećao kako mu ključa u želucu, a krv šiklja u glavu. Da je mjerio krvni tlak, bio je siguran, očitao bi 200.

- I što kažeš, dragi: koji su ti miliji srcu, lijevi ili desni?

- Sad dosta!, zagrmi bijesno Sokol. - Pisneš li još samo…

- Ali zaboga - uplašeno će Maja.

- …pisneš li još samo jednu jedinu riječ o desnima i lijevima, prijavit ću te. Tako mi boga prijavit ću te!

- Prijaviti?! Kome? Zašto?

- Prijavit ću te Državnom izbornom povjerenstvu. Jer, kršiš izbornu šutnju. Te lijevi, te desni, te jedni su ovakvi, drugi onakvi.

- Ali zaboga Marko, o čemu ti pričaš? Pa ja govorim o našim susjedima, komšijama s kojima dijelimo hodnik: Pavićima lijevo i Babićima desno.