DA je gradonačelnik Slavonskog Broda, Mirko Duspara, ili bilo tko od njegovih prethodnika, odlučio da se ime grada na čijem je čelu, u promidžbene svrhe, pojavi na televizijama gotovo svih zemalja svijeta ne bi mu bili dovoljni ni svi gradski proračuni ''od stoljeća sedmog'' do danas. Nekoliko sekundi pojavljivanja hrvatske zastave na kojoj piše ''Slav. Brod'' u najgledanijim, udarnim televizijskim emisijama, kakvi su prijenosi sa Svjetskog nogometnog prvenstva (čija je gledanost, kako je objavljeno, prešla 3,4 milijarde ljudi), košta nezamislivo. A taj nezamislivi ''novac'', Slavonskom je Brodu poklonio Mario Mandžukić. Bespovratno, beskamatno.

Naša turbulentna povijest, kao da nas je više usmjerila na rušenje starih obilježja nego na to kako se odužiti onima koji to zaslužuju. Kao da nam je draže neki spomenik srušiti, nego podići novi.

Naravno, riječ je o onom prizoru nakon utakmice s Engleskom kada je nedvojbeni junak tog meča, strijelac gola koji nas je učinio svjetskim viceprvacima, Mario Mandžukić, s hrvatskom zastavom u rukama na kojoj je pisalo Slav. Brod, tu nezaboravnu sliku poslao u svijet.

Brođani prije svih, a potom i ostali Slavonci, već su bili ganuti kada je Mandžukić, na svoju Nike kopačku prije utakmice s Danskom u Nižnji Novgorodu, u osmini finala, ''tetovirao'' Slavonski Brod, ime svog rodnog grada. Mogao je, kako su to činili mnogi drugi nogometaši, na kopačku napisati ime drage, djeteta ili nešto treće, no Mandžukić se htio odužiti svom gradu i svojim sugrađanima. Pa je napisao: Slavonski Brod. Sjetio se svog grada u kojem je kao pučkoškolac naučio ne samo latiničnu abecedu već i onu nogometnu, u dresovima Marsonije i Željezničara.

Vidim, ima sada različitih ideja i inicijativa kako da se grad Slavonski Brod oduži svom sugrađaninu, Mariu Mandžukiću. Jedna je već, na inicijativu ovog portala, i ostvarena. Mandžukiću je dodijeljena Povelja počasnog građanina Slavonskog Broda i njegov grad odužio mu se brzo i učinkovito. Nije bilo mučnih rasprava među gradskim vijećnicima kakvih zna biti kada nekome treba dodijeliti priznaje. Svi su se složili, svi su bili ''za''. Bit će mu uručeno na velikoj fešti u Slavonskom Brodu kada se vrati iz Rusije.

To priznanje super Mario zaslužio bi i da nije bilo one geste s kopačkom i zastavom. Izgarao je u svakoj utakmici i pokazivao ''životinjsku snagu'' kako su njegovu neiscrpnu energiju nazivali sportski komentatori. No, ime Slavonskog Broda na Mandžukićevoj kopački i hrvatska zastava u njegovim rukama na kojoj je pisalo Slav. Brod, učinili su njegove sugrađane (pa i sve Slavonce) još ponosnijim, razdraganijim, još oduševljenijim.

U nas Hrvata baš nešto i nema navike da se građani pretjerano odužuju svojim gradovima, vjerojatno zbog toga što je obrnuta praksa još rjeđa. Mnogi, kada odu iz svojih sredina, a osobiti kada drugdje postignu kakav uspjeh (ne samo u nogometu ili sportu, već općenito) kao da zaborave odakle su došli, kao da se postide svojih sela i gradića i kao da im je neugodno reći gdje su im korijeni. Slično je i s našim općinama i gradovima: uvijek će radije nekakvo priznanje o rever okačiti kakvom aktualnom političaru, nego onome tko je proslavio njihovu sredinu. Takvi smo eto: tako jedni drugima – građani gradovima i gradovi građanima – vraćamo istom mjerom. Primjer Mandžukića i Slavonskog Broda pokazuje da može drugačije, bolje.

Više sam puta boravio u Sjedinjenim Američkim Državama i proputovao tu ogromnu, fascinantnu zemlju, od istoka do zapada, no ništa me ondje nije toliko impresioniralo kao činjenica koliko se svako mjesto, i ono najmanje i najzabitije, zna odužiti svojim uspješnim ljudima i koliko se njima diči. Od toga da su njihova imena postavljena na ulasku, uz oznaku mjesta, do malih spomen kuća ili muzeja s njihovim relikvijama. Ili su im podigli biste i spomenike.

Naša turbulentna povijest, za razliku od američke (koja ne poznaje rat na svom tlu od 1865.), kao da nas je više usmjerila na rušenje starih obilježja nego na to kako da se odužimo onima koji to zaslužuju. Kao da nam je draže srušiti neki spomenik, nego podići novi. Pa kad smo već kod nogometa, možda je najbolji primjer Županja, gdje je početkom devedesetih, u sveopćem rušenju spomenika, netko srušio i onaj podignut nogometnoj lopti (dobro, u međuvremenu je podignut novi) u čast stogodišnjice igranja nogometa u tom slavonskom gradiću.

Ako Županja, šezdesetak kilometar istočnije od Slavonskog Broda, može imati spomenik nogometnoj lopti, zašto Slavonski Brod, isto toliko kilometara uzvodno uz Savu, ne bi mogao imati spomenik kopački.

Onoj Mandžukićevoj na kojoj bi pisalo: Slavonski Brod.