Dugujete li banci pet tisuća eura, pa zapnete s vraćanjem, to je vaš problem. Stvarno, samo i isključivo vaš problem. Ali, dugujete li banci pet milijuna eura, pa zapnete s vraćanjem, tada to više nije samo vaš problem. To postaje i problem banke.

Kako je moguće da netko napravi toliki porezni dug i da ga – kada postane zastrašujuće velik – elegantno prebaci sa svojih leđa, na leđa države? Kako je moguće da država, Porezna uprava, ne reagira već u trenutku kada porezni dug još nije njen problem, već problem vlasnika tvrtke? 

Prije tri-četiri godine mediji su objavili kako je 72-godišnja Minka Maltarić iz Cvetlina kraj Trakošćana zbog duga od 624,26 kuna za odvoz smeća, završila u zatvoru. Prije desetak godina, mediji su objavili kako je jedna još starija žena, tada 84-godišnjakinja iz Vukovara s mirovinom od 1.540 kuna završila u zatvoru na 20 dana, jer je, navodno, Hrvatskoj elektroprivredi ukrala struje za 380 kuna.

Da je HEP-u dugovala 36 milijuna kuna, kao Pan-Tvornica papira Zagreb u vlasništvu obitelji Marinka Mikulića, hrvatskog kralja papira koji je svoj poslovni put započeo iz Brodsko-posavske županije, iz Donjih Andrijevaca i tamošnje tvornice kartonske ambalaže, ne bi joj se dogodilo ništa.

Ako ste kakav sitni obrtnik, vlasnik malog OPG-a ili, recimo, samostalni umjetnik, pa ste državi za porez ostali dužni pet-šest tisuća kuna, u kratkom roku stići će vam omotnica s povratnicom, koju vam poštar neće dati u ruke prije nego što potpisom potvrdite prijem. U njoj će biti opomena s onim dobro poznatim zelenim žigom i upozorenjem da dug podmirite u roku od 15 dana, ili slijedi ovrha, dakako uz dodatne troškove postupka. Dogodi li se da nemate novca ne računu, stići će vam porezni službenik i uzeti automobil, traktor, kakav vrijedan proizvodni stroj. I prodati ga na dražbi, da se država namiri.

No, što ako ste državi dužni, recimo, 184.512.773,68 kuna? Tada vrijedi pravilo s početka ove priče: taj dug više nije samo vaš problem – zapravo, uopće i nije više vaša briga – on postaje problem i briga države.

Običan čovjek teško može zamisliti koliko zapravo iznosi 184.512.773,68 kuna. Ljudi još kako tako računaju na desetke, pa donekle i stotine tisuća kuna, ali kad se spomenu milijuni, a osobito deseci i stotine milijuna, teško se snalaze. Da bi s prosječnom plaćom koja je u veljači ove godine u Hrvatskoj iznosila 5.652  kune zaradio taj iznos, čovjek bi morao raditi - vjerovali ili ne 2.720 godina. Da je počeo i ''od stoljeća sedmog'' i radio sve do danas, još bi morao crnčiti više od tisuću godina! Sada je, vjerujemo, možda lakše shvatiti o kolikom se novcu radi.

A upravo taj iznos, tih nevjerojatnih, zastrašujućih 184,5 milijuna kuna duga državi, odnosno Poreznoj upravi, duguje samo jedna hrvatska tvrtka, najveći porezni dužnik u zemlji, maločas spomenuta Pan-Tvornica papira Zagreb u vlasništvu obitelji hrvatskog kralja papira, Marinka Mikulića.

Ne vjerujemo da vlasnici spomenute tvornice s dugom od 184.512.773,68 kuna zbog toga ne spavaju ili se znojavi bude, izmućeni noćnim morama. Ne vjerujemo da se boje kako će im netko, kao onim dvama staricama, jednog jutra pokucati na vrata i odvesti ih u zatvor. Ne vjerujemo ni da ih muči grizodušje, izjeda osjećaj nelagode ili da se kljukaju sedativima i Prozacom kako bi lakše podnijeli tešku stvarnost. I da im je žao države, koju, ne sumnjamo, vole iz sveg srca.

Pitanje svih pitanja ipak jest: kako je moguće da netko napravi toliki porezni dug i da ga – kada postane zastrašujuće velik – elegantno prebaci sa svojih leđa, na leđa države? Kako je moguće da država, Porezna uprava, ne reagira već u trenutku kada porezni dug još nije njen problem, već problem vlasnika tvrtke? To je pitanje za državu.

A za vlasnika tvrtke s tolikim silnim dugom? Možda bi ga trebalo podsjetiti na slogan kojim se svojedobno, igrajući na patriotsku kartu, željelo potaknuti poduzetnike da državi plaćaju porez.

Slogan je glasio: Državi koju se voli, plaća se porez.

A što mislite koliko li se tek voli država kojoj se ne mora plaćati porez?