- JESMOL' svi? - upita Tomo Čulo, načelnik općine Kaljužina Donja, sjedeći ispod raspela i velikog hrvatskog grba, onog pravog, s bijelim početnim poljem. Prođe pogledom polumračnom dvoranom čija su dva prozora, prekrivena gajbama piva, propuštala škrtu svjetlost.

- Jesmo - viknu netko iz zadnjeg reda ali načelnik Čulo, zbog škiljave svjetlosti nije vidio tko govori, no po glasu prepozna jedinog oporbenog vijećnika iz redova nacionalnih manjina.

- Ti bolje da i nisi - reče. I nastavi, kada se smijeh u dvorani stišao:

- Imamo danas dvije točke dnevnoga reda. Prva je proslava Oluje, druga promjena naziva našeg mjesta. Ali, 'ajmo prvo na drugu točku, da bismo kasnije mogli donijeti odluku o prvoj. Vrijeme je, gospodo vijećnici da ispravimo stoljetnu nepravdu i promijenimo ime našoj općini. Vidite, koje god mjesto počinje s Velika ili Gornja, tamo žive, oni, ne želim ih imenovati da me mrzitelji svega hrvatskog ne proglase šovinistom. Dakle, kad god vidite da na ulazu u neko selo piše Velika ili Gornja, odmah je jasno da oni tamo žive. A kad piše Mala ili Donja, poput Donje Kaljužine, u našoj općini, e tu smo mi, Hrvati, potlačeni u vlastitoj domovini. Njima Velika i Gornja, nama Mala i Donja. Zato predlažem da našoj općini promijenimo ime i da se umjesto Kaljužina Donja, zove…

- Velika Kaljužina - reče vijećnik iz prvog reda.

- Ne - odbrusi načelnik Čulo. - Unijet ćemo u naziv domoljubni štih. Dugo sam razmišljao i moje je prijedlog: Umjesto Kaljužina Donja, Hrvatska Kaljužina. Tko je za?

Svi iz klupa povikaše ''Bravo'' i ''Tako je'', a jedina vijećnica, Mara Bundalo, usklikne: ''Živio načelnik Čulo!''

- Ima li tko protiv?

- Ja - stidljivo reče oporbeni vijećnik iz redova nacionalnih manjina.

- Naravno. Od tebe se, kao mrzitelja svega hrvatskog, to i očekivalo.

- Ma ne, promijenimo li ime općini morat ćemo mijenjati lične karte - pojasni oporbeni vijećnik.

- U našoj općini službeni jezik je hrvatski. I ne kaže se lična karta, već osobna iskaznica - odbrusi vijećnica Bundalo, koja je u dvorani jedina sjedila bez zaštitne maske.

- Idemo na prvu točku, koju smo premjestili kao drugu: proslava Oluje. Sjedim tako neki dan pred našim dućanom i pijem pivo s mještanima i slušam kako su svi ogorčeni ovogodišnjom proslavom Oluje. Kakvi su to govori, o čemu ti ljudi pričaju? Kakvi zločini, kakvo pomirenje?! I još najavljuju da će u Grubore Gornje i Velike Varivode. Pa to je veleizdaja, kažu naši ljudi, duboko razočarani. I ja dođem na ideju da mi, sada kad smo pod prvom točkom dnevnog reda promijenili ime općini, u Hrvatskoj Kaljužini, ponosno i dostojanstveno obilježimo Oluju onako kako treba, kako se to uvijek radilo, s našim zastavama i majicama sa starim hrvatskim pozdravom i našim domoljubnim pjesmama i da se zviždi svakom tko spomene pomirenje, nekakve zločine i šta ti ja znam.

- To! Tako je! Bravo načelniče! - zaori se dvoranom a vijećnica Bundalo dobaci: ''Čulu za doživotnog načelnika!''.

- A na proslavu će nam doći i visoki predstavnik Sabora. Prihvatio je poziv.

- Zar onaj Njonjo? - začulo se iz drugog reda.

- Ni u ludilu - zaurla načelnik Čulo. - On je rekao što je imao u onom izdajničkom govoru. Doći će nam potpredsjednik Sabora. On nije bio u Kninu i jasno je rekao zašto ne dolazi: ne pristaje na izjednačavanje žrtve i agresora i nema razloga ni za kakvo pomirenje.

- Tako je! - prolomi se salom. - Tako je!

- Doći će nam dokazani, istinski domoljub, čelnik Domovinskog pokreta - ponosno nastavi načelnik Čulo. Govor će održati gratis, a prigodni koncert, za mali, simbolični honorar. Jest da nam je općina siromašna, ali 300 tisuća kuna i nije neki novac.

- Joj, ona njegova pjesma ''Oluja'', kad je čujem proključa mi krv u žilama - prodere se netko iz dvorane.

- Ma ne pjeva to on, budalo. To izvodi ona s crvenom kosom, ona što je izrugivala našu himnu na Pantovčaku, kad su nam udbaši i komunisti i jugonostalgičarska žgadija umjesto predsjednice doveli onog… ni ime mu ne želim izgovoriti - bjesnila je vijećnica Bundalo.

- Ima potpredsjednik Sabora boljih pjesma - podrugljivo iz klupe dobaci oporbeni vijećnik. - Znate onu njegovu ''Pušu čet'ri vitra''. Ide ovako: ''I dok nam bura kosti para/a jugo s mora odgovara/maestral ti si mojih dana/i mog života tramuntana''.

- A jel' se spominje Oluja? - upita jedan od vijećnika.

- Ma daj, prestanite - razgoropadi se vijećnica Bundalo. - Ima on boljih. I sad se naježim kad se sjetim ''Moje domovine''. Svi smo to pjevali u ratu. Dizala nam je moral, pomagala da preživimo i na kraju pobijedimo.

- Ali Škoro ti tamo ne pjeva - reče oporbeni vijećnik iz redova nacionalnih manjina. - Bio je u Americi kad se snimala i odatle im pjevao da mu ne diraju ravnicu.