- POSTOJE mnoga sela i zaseoci u kojima se mještani ne oslovljavaju imenom i prezimenom, već nadimkom – kaže učitelj Marko Babić koji nije znao da ga njegovi učenici, krišom, u međusobnoj komunikaciji nazivaju Tyson. Ostao mu taj nadimak još od ranijih generacija. O njegovoj osobini da ono što ne može riječima, rješava batinama, godinama je brujala cijela škola, priča se, kao u narodnoj pjesmi, prenosila s naraštaja na naraštaj. Doduše, nikada nikoga od učenika nije nokautirao, čak ni udario šakom, ali pljuski je bilo. I to prilično. Marko Babić zvani Tyson nije se obazirao na pedagoške mjere koje isključuju fizičko kažnjavanje učenika. Njegovo je geslo bilo: 'Batina je iz raja izašla'.

- A zašto se, hajde da čujem, u mnogim selima i zaseocima u Hrvatskoj mještani oslovljavaju nadimkom? I otkud uopće nadimci? – upita učitelj, držeći u ruci ravnalo kojim bi, ne tako rijetko, nakon kakvog nestašluka, krotio učenike.

- Pa nije baš da ljude oslovljavaju nadimcima samo po selima i zaseocima - kaže Borna. - Ima toga i kod nas, u našem gradu.

- Ali i u našoj školi – doda Hrvoje, zvani Hrco.

Svi u razredu znali su da Hrvoje, zvani Hrco, kako je to često govorio učitelj Babić, s nadimkom Tyson, baš ''nije kršten''. Govori što mu padne na pamet, pa ga Tyson često ravna ravnalom, a ponekad i pljusne kad bi ravnalo zaboravio u zbornici. Sada su strepili kako bi Hrco, nekršten kakav već jest, mogao reći da u školi postoji učitelj s nadimkom Tyson. Ali učitelj Babić-Tyson, nesvjesno je spasio stvar.

- Nadimci su prilično česti i kod umjetnika – nastavi učitelj. – Zna li tko kakav primjer?

- Thompson. Marko Perković Thomson – opali kao iz puške Mislav.

- Bravo! Ti si uvijek spreman. Spreman na svako pitanje – reče učitelj Tyson.

- Spreman! Uvijek spreman! – ponosno reče Mislav.

- Kad si već ustao Mislave, znaš li nadimke nekih naših vojskovođa, možda nekog generala?

- Admiral Davor Domazet Lošo – opali Mislav kao iz topa pa nastavi: General Ljubo Ćesić Rojs. Nadimci: Lošo i Rojs.

- Bravo Mislave – reče učitelj Tyson. – Stvarno si uvijek spreman.

- Uvijek spreman – reče Mislav i podigne ispruženu desnu ruku.

Ispruženu ruku, ali s dva podignuta prsta, pokaže i Rajko iz treće klupe.

- Hajde da čujemo i tebe, nesretniče – reče učitelj mašući ravnalom. – Znaš li ti nekog našeg vojskovođu ili generala s nadimkom?

- Što generala? Znam maršala. Maršal Josip Broz, zvani Tito.

- Dođi ovamo – reče učitelj Tyson. – Stani tu pred ploču, da te svi vide, ispruži obje ruke i skupi prste.

Rajko izađe pred ploču i učini kako mu je učitelj rekao. Tyson ga mlatne ravnalom po skupljenim prstima, a onda još jednom po glavi. Rajko stisne zube, ali suzu nije pustio.

- Mlatnite ga još jednom – poviče Katarina iz prve klupe. - Kad je dizao ruku da se javi, ispružio je tri, a ne dva prsta. Dobro sam vidjela.

- Odlično – reče učitelj i ravnalom mlatne Rajka tri puta. – Ovo ti je za ona tri prsta. A sad na mjesto i da te više ne čujem danas.

Učitelj Babić-Tyson vrati ravnalo na stol pored školskog dnevnika.

- Znadete li za nadimke nekih političara? – upita prelazeći pogledom po razredu. Nastao je tajac.

- No? Zna li tko nadimak nekog od naših političara? – ponovi pa se opet lati ravnala.

- Znam ja – stidljivo kaže Marta, inače učiteljeva ljubimica. – Predsjednika Hrvatskog sabora zovu Njonjo.

- Pravit ću se da ovo nisam čuo – reče strogo učitelj. – Zna li još tko nadimak nekog političara, a da nije uvredljiv?

Opet tajac, nitko se ne javlja, pa učitelj pređe pogledom po cijelom razredu i mašući ravnalom upita: No? Zna li tko?

Javi se Rajko iz treće klupe.

- Opet ti, nesrećo. Kažeš li sada Đuro Pucar-Stari ili nešto slično, gotov si. Spomeneš li nekog od tih komunjara slomit ću ravnalo na tebi.

- Znam nadimke našeg predsjednika Republike i našeg premijera. Tako se međusobno oslovljavaju. Premijer predsjednika zove Kremeljko, a predsjednik premijera Udbašenković.

- Dođi pred ploču, ispruži ruke i skupi prste – reče učitelj dok je pokunjeni Rajko stiskao zube.

- Sad ćemo to napraviti ovako – reče učitelj Tyson. Ova polovica razreda reći će Kremeljko, a onda druga polovica Udbašenković. I tako naizmjence. A ja ću svaki put odalamiti Rajka po prstima da mu nikada više ne padne na pamet vrijeđati našeg premijera i predsjednika. Jeste li spremni, djeco? – upita.

- Spremni! Uvijek spremni – povikaše svi u razredu i radosno podignuše ispruženu desnu ruku.