DOK sam jedno vrijeme živio na zagrebačkoj Savici, u zgradi tik uz park, jedinoj zelenoj oazi u tom dijelu betonske džungle glavnog grada, ta se četvrt mjesecima spominjala u svim medijima. Postojao je, naime, plan, već je bio gotov i cijeli projekt, da se usred parka sagradi crkva. Projekt je, naravno, imao blagoslov Milana Bandića, no stanovnici u zgradama uokolo pobunili su se. Ne zbog toga što su bili protiv crkve, a u službi sotone, već zato što nisu htjeli izgubiti park, mjesto na kojem bi nalazili malo mira, šetali s unucima, mjesto na kojem su se djeca igrala, umirovljenici odmarali u hladu stabala i opuštajućeg zelenila.

Čudi kako nitko nije primjetio da su i župnik Ćurić i partijski propagandisti svoje poruke počinjali riječju 'zdravo'.       

Ni župnik, ni Bandić nisu popuštali, ali ni stanovnici Savice. Među onima koji su se protivili gradnji crkve u parku, bilo je i puno vjernika. Svi su uglas ponavljali da nisu protiv crkve, ali su tražili da se gradi na drugoj lokaciji kakvih je uokolo bilo. Peticija koju su potpisali nikoga od nadležnih nije osobito impresionirala. Bandić je najavio kako će park rekonstruirati, što je trebalo biti uvod u početak gradnje crkve. Stigli su građevinski strojevi, park je ograđen i trebala je početi gradnja ''još starijeg i ljepšeg'' parka. No, tada su stanari okolnih zgrada izašli u park da bi ga obranili, ali tada se zbilo i malo ''događanje naroda''. Iz drugih zagrebačkih kvartova dovedeni su ''protuprosvjednici'' koji su trebali stvorit dojam da ima i onih koji žele crkvu baš u parku na Savici, bez obzira što bi njenom gradnjom ta zelena oaza gotovo posve nestala.

Na račun stanovnika Savice pale su teške riječi: sve su to redom komunjare, bezbožnici, antikristi, mrzitelji svega hrvatskog (!), sluge sotone, udbaši… Bilo je i nemilih scena, sve se umalo pretvorilo u ulični rat, no na kraju ipak su pobijedili (barem privremeno) stanovnici Savice. Odustalo se od gradnje crkve i vjerojatno se čeka neko novo, ''bolje vrijeme'', kada će ideja o crkvi usred parka ponovno oživjeti.

Ovaj dugi uvod nekako se naslanja na aktualnu brodsku priču o crkvi čija glasna zvona remete mir okolnih stanara. Postoje propisi koji štite građane od pretjerane buke, no ne i za crkvena zvona. Koliko će glasna biti njihova zvonjava (saznali smo ovih dana na ovom portalu), stvar je dobre volje župnika. Nema tu nikakvih zakona, propisa, mjerenja decibela…, a oni kojima zvonjava smeta mogu naravno, očekivati hrpu pogrdnih epiteta. Malo tko će prihvatiti da im smeta buka zvonâi bit će optuženi da se bore protiv Crkve, da su zadrti komunisti i bezbožnici kojima smetaju vjernici i vjera. Nema tu rasprave, nema argumenata. U hrvatskom su (i ne samo hrvatskom) društvu neke stvari nedodirljive, a onaj tko se drzne u njih taknuti završit će na lomači, na sreću verbalnoj, a ne pravoj kao prije nekoliko stoljeća.

Nisu naravno preglasna crkvena zvona jedino u što ne valja dirati i na što svi sliježu ramenima, od policije do gradske uprave i raznih inspekcija. Pogledajte svatovske povorke, koliko se glasno u njima trubi i kako vozači u njima voze. Kada bi policija, zbog inače zabranjenog trubljenja, zaustavila svatovsku kolonu i kaznila počinitelje, a ne daj bože provela i alkotest, nisam siguran kako bi se organi reda proveli. I bi li se uneredili pred razuzdanom svatovskom gomilom. Postoje običaji jači od zakona, stvari za koje zakon ne važi i nitko neće primijeniti običaje mada je više nego očito kako krše zakon.

Ili, sjetite se onih povorki vozila koja su nakon svake pobjede hrvatskih nogometaša ovoga ljeta u Rusiji jezdile hrvatskim gradovima i selima. Je li itko zaustavio vozilo na čijim su krovovima, kao na željezničkim vagonima u Indiji, sjedili razuzdani navijači, ili se vozili u prtljažniku ili pak sjedili na otvorenim prozorima jurećih vozila? Mada je bilo očito da je bar 90 posto tih vozača bilo pripito, neki i dobrano, mada se radilo o teškom kršenju prometnih pravila i javnog reda i mira, zbog kojeg bi u nekim drugim okolnostima počinitelji bili kažnjeni, sankcija nije bilo.

Postoje, rekosmo, običaji jači od zakona, preglasna crkvena zvona u Slavonskom Brodu, samo su dio toga.

Pored Božje poruke koju župnik Tomislav Ćurić tako revnosno odašilje Njegovim sljedbenicima - kao što su svojevremeno partijski propagandisti, putem zvučnika obješenih na ulične bandere, odašiljali Titove misli i zapovjedi - ova naprava koju crkvenim zvonom zovu, ustvari, sofisticirana je zamjena za bivše 'Udbine' popisivače uglednih vjernika koji su išli u crkvu. Ona, ta naprava koju crkvenim zvonom zovu, između ostalog, detektira "mrzitelje Crkve u Hrvata". A bila bi još efikasnija kad bi župnik Ćurić, ponekad, umjesto "Zdravo Djevo" na razglas pustio početak Thompsonove pjesme "Čavoglave". Naime, čudi kako nitko nije primjetio da su i župnik Ćurić i partijski propagandisti svoje poruke počinjali riječju 'zdravo'.       

No, oni kojima to smeta ipak imaju rješenje: mogu prodati stanove i odseliti u neki drugi, za sada tiši dio grada. Možda će cijena stanova zbog zvonjave biti nešto niža, jer je kvaliteta stanovanja narušena, ali treba li imati milosti prema bezbožnicima? Ni malo: prema njima valja postupiti isto kao i prema bezbožnim migrantima, baš onako kao je to na svom Facebook profilu neki dan objavio velečasni Josip Tomić, upravitelj župa iz Kupske doline: ''Ne dajte migrantima ni hrane ni vode!'' Jer oni nose opasnost ''islamskog krivovjerja'', kao što opasnost od krivovjerja nose i oni kojima smeta zvonjava crkvenih zvona.