- I u nenarodnim režimima kakav je bio onaj prošli, postojali su humorističko-satirični časopisi: Kerempuh, Berekin, Potepuh, Paradoks, Kopriva, Jež… O Feralu da i ne govorimo.

Čak je i u vrijeme kad se hrvatski jezik, u javnoj upotrebi, tek uvodio kao službeni, postojao časopis Zvekan, a danas, što imamo danas, u 21. stoljeću u zemlji članici Europske unije? Ako je Europska, nije ropska unija, a u Hrvatskoj je toliko jada i čemera, da bi jedan satirično-humoristički list blagotvorno i poticajno djelovao na naciju. Mislio sam da mu dademo naziv, ''Smiješna zemlja'', ali mi se čini previše radikalno čak i za satirični list, reče glavni urednik i napravi kratku pauzu. 

Pa nastavi dok su ga trojica novinara koje je jedva nekako uspio skupiti pozorno slušala: 

- ''Smiješna zemlja'' zvuči nekako ružno. Sjetite se samo koliko su Zorana Milanovića napadali kada je rekao kako je Hrvatska ''slučajna država''. Ni do danas se nije oprao. Zato sam definitivno odlučio da se naš satirični list ne zove ''Smiješna zemlja''. Mogli bi nas već na startu zabraniti. Pa predlažem blažu varijantu: ''Zemlja smješka''. 

- Ali uredniče, ne podsjeća li vas to na operetu Franza Lehára? I ona se tako zvala – reče jedan od trojice novinara budućeg satiričnog lista. 

- Nakon Biblije ništa više nije originalno – presječe glavni urednik. – Nego da vidimo što ste pripremili za prvi broj. 

- Znam da zvuči pretjerano ali smisao satire i jest u pretjerivanju. Šalio sam se malo na račun Agencije za plaćanje u poljoprivredi. Dosta se o njima pisalo proteklih dana. A ja smislio opaku žaoku: Agencija koja treba kontrolirati isplatu poticaja raspisala natječaj za poslove kontrole poticaja koje će raditi vanjski suradnici. 

Glavni urednik budućeg satiričnog časopisa, ne reče ništa, samo je bubnjao prstima po stolu. 

- A ja – počne drugi novinar – malo sam se našalio na račun zagrebačkih fontana i vodoskoka, koje je je tako svesrdno gradio bivši gradonačelnik. Pa sam smislio priču o ogromnoj fontani na Trešnjevci, koja je toliko velika da je poplavila četvrtinu grada. 

Glavni urednik ''Zemlje smješka'', ne reče ništa, samo je bubnjao prstima po stolu. 

- Meni se učinilo zgodnim napraviti satirični tekst kako u Hrvatskoj problem s ovrhama nemaju samo građani, pa sam, da bih nasmijao ljude, napisao i kako je ovršeno devet ministarstva, jer ih Državno odvjetništvo nije dobro zastupalo, reče treći novinar. 

Glavni urednik, ne reče ništa, samo je nervozno bubnjao prstima po stolu. 

Onaj prvi novinar, koji je predložio tekst o Agenciji za plaćanje, ponovno se oglasi: 

- Imam još jedan prijedlog. Tema bi bila: U Zagrebu se rasklimao most, pa je zaustavljen promet autocestom, što je izazvalo prometni kolaps. Sada građani predlažu da taj most bude na novčanici eura. Naš doprinos mostovima koji krase euro novčanice.

 Prsti na rukama glavnog urednika sve su nervoznije udarali po pisaćem stolu. 

- Ima li još štogod? – zapita. 

Novinar kojoj je predložio tekst o velikoj fontani na Trešnjevci, toliko velikoj da je osvježavala četvrtinu grada, ponovno se javi: 

- Gospodine uredniče, imam još jednu ideju. Nisam napisao tekst jer želim čuti vaše mišljenje. Iako smisao satire jest u pretjerivanju, kako bi se što više ruglu izvrgle gluposti u društvu, možda je ova moja ideja ipak malo previše. 

- Recite kolega, slušam vas…, reče glavni urednik, sad već vidno nervozan. 

- Pa mislio sam - nastavi novinar – napisati kako je s potresom oštećene zgrade u Zagrebu pao komad fasade na nekog prolaznika i kako je ta zgrada u vlasništvu države. Ali čini mi je nekako nestvarnim. Ljudi bi rekli da pretjerujemo preko svake mjere. Previše čak i za satiru. 

Glavni urednik je šutio, a onda rukne poput vulkana: 

- Pa dobro boga mu, ljudi, pa jeste li vi normalni?! Javili ste se na natječaj, primio sam vas, a vi ovako. Pa zar vi uopće čitate novine, portale, slušate radio, gledate televiziju. Pa tko će se smijati ovom što ste predložili. Sve to, ama baš sve dogodilo se u ovoj zemlji u samo tjedan dana. Ljudi božji, to što vi predlažete nije satira. To je stvarnost. Kakva satira, pobogu: to je naša hrvatska stvarnost.