ŠESTOG siječnja preminuo je Béla Tarr, redatelj očito značajan za suvremenu mađarsku kinematografiju. Obično smrt značajne osobe pokrene čitavu rijeku naricaljki i sjećanja s prilično otrcanim riječima i epitetima jer time želimo dati do znanja sebi i drugima kako su veliki oni koji nas oblikuju djelujući na naše mišljenje ili nas kao pokretači ideja potiču na preispitivanje ustaljenih društvenih pravila, ustaljenih filozofija, gotovo neizdrživih općih mjesta zbog čega, u suprotnom, ostajemo nepokretno servilni u razvoju vlastite ličnosti uz neprestano očekivanje tuđeg vodstva kroz fazoniranje stava o kulturi i osobama iz istog miljea.

CineHill

U jednoj od ranijih kolumni sam se prisjetila filma „Torinski konj”, koji je od vremena gledanja do danas, na mene ostavio trajno veliki dojam kao i sam prošlogodišnji mađarski nobelovac, suradnik i scenarist Tarrov, čak, osoba jednako djelatna u simbiozi s njim, bez koje filmovi i scenarij, kao i piščevi predlošci, ne bi odjeknuli na način koji se činio prirodnim, gotovo očekivanim u nekoj recipročnoj identifikaciji glorifikacije.

CineHill

Obojica, Tarr i Krasznahorkai, činili su se kao dvojac bez mane, u idiličnoj sceni suradnje gdje obojica znaju kako cjelinu umjetničkog djela čine fragmenti, dijelovi cjeline, a sama cjelina je opet, neizostavan dio historiografije umjetnosti i povijesti, osobne i kolektivne, traume života pojedinca i svijeta, krah/smrt i ponovo rođenje kao i shizoidna potraga za autentičnom smislenom svakodnevicom, unatoč, gotovo nezaobilaznim restrikcijama, neminovnim smrtima - slušanjem preživljavanja.

CineHill

Interesantno je kada unutar takvog ambijenta netko stvara i defabulira kontinuum očekivanja stvarajući novu etiku i estetiku, a ususret filozofiji promjenjivosti kojoj je pokretač nietzscheanski neuništiv duh, podložan stvaranju svih mogućih mozaika suvremene filozofije preživljavanja.

„Torinski konj”, iako duboko pesimističan i uistinu tragičan film, pun guste simbolike u odsustvu polipatetičke očekivane signalizacije, minimalističkim elementima u ambijentu radnje, ritmu, odnosima, ponavljanjima, boji, s direktnim aluzijama na mitološke potrebe kojima posljednje Nietzscheove dane obilježava pitanje bez odgovora, prati jedna osnova koju ima svaki promatrač, odnosno niz pitanja - što pokreće ljude ako su osuđeni na preživljavanje i što oni uopće čekaju ili očekuju od života; dogodi li se neki preokret u mislima, odlučujući, da bi oni promatrani izašli iz okvira sustavnog ili ustanovljenog pesimizma za čije postojanje znaju promatrači, ali akteri ga nisu svjesni?

CineHill

Je li šest dana ponavljanja dovoljno da bismo sedmi dan udahnuli ponovo i krenuli ispočetka; daje li nam snagu početka naša oguglalost na neočekivane susrete (u filmu se događa dva put prekinuti kontinuitet nepozvanim gostima!) gdje nam oni koji dolaze zapravo služe samo za podsjećanje gdje jesmo i pristajemo biti, odnosno, gdje smo sigurni čak i besprijekornom odsječenošću od svijeta?
Naviknuti na dešifriranost svijeta, ideološke paradigme koje nas čine sigurnim, bez preispitivanja, čini se kako upadamo u istu čamu kao i Nietzsche čijim se zadnjim danima kao i crticom iz Torina napajamo da bismo vjerovali u eliksir besmrtne snage genijalca sklonog postepenom (od)umiranju zbog trpljenja svijeta metafizici unatoč.

Tarr i uz Krasznahorkaija zapravo možda čuvajući svijet onih promatranih, na ekranu, obuhvaćaju neizrecivo i neizrečeno. Samim postupkom ponavljanja govore o svijetu koji promatrač ne može u potpunosti razumjeti ako nije njegov aktivni sudionik. I kako god paradoksalno izgledalo – ostaje pitanje: jesu li ovi likovi uopće nesretni ili smo mi samo lažno suosjećajni jer smo ipak samo promatrači?

Da je samo ovaj film u pitanju o stvaralačkom procesu Béle Tara, a nije i tada bi bio genijalac. U svakom slučaju, živi vječno. To znaju svi oni koji vjeruju i imaju povjerenje u sile koje nas pokreću.