Rijetke su prilike kada u Slavonskom Brodu publika može u koncertnoj izvedbi poslušati vokalnu glazbu renesanse i ranoga baroka. Rijetki su koncerti takve glazbe i u Zagrebu, nedvojbenom središtu glazbenog života Hrvatske. Zbog toga su se slavonskobrodski slušatelji mogli osjećati uistinu počašćenima na koncertu koji su nedavno, točnije 16. veljače, priredili članovi Vokalnog ansambla Antiphonus u crkvi Franjevačkog samostana.

Ono što su, prema izvrsnoj zamisli, trebala biti nadahnuta instrumentalna intermezza, postala su štucanja unutar programskog kontinuiteta. 

Svaka misao na svom mjestu

Idealan akustički prostor pružio je pravu osnovu na kojoj su vokalni solisti ansambla kreirali umjetnički doživljaj koji je prava rijetkost u hrvatskom glazbenom kontekstu. U skladu s izvođačkim zadanostima vremena čiju su glazbu izveli, a koji se vode načelom "jedna dionica - jedan glas", vrhunskim interpretacijskim umijećem šestero glazbenika odvelo nas je na putovanje onkraj nota ubilježenih u partiturama Claudija Monteverdija, Carla Gesualda da Venose i Ivana Lukačića. Jer savršena tehnička dotjeranost izvedbe i poznavanje načina interpretacije renesansne i barokne glazbe, značajke koje su mnogim izvođačima jedva dostižne, fantastičnim glasovima Antiphonusa podrazumijevajuća su osnova na kojoj grade majstorsko višeglasje u kojemu su svaki ton, svaki dah i svaka misao na svom mjestu.

U tom gustom polifonom tkivu krije se neponovljiva čistoća i harmonija glazbenog izraza davnih vremena, a majstorskom izvedbom gostujući su glazbenici to itekako znali iznijeti slušateljima. Povrh toga, pokazali su, njih petero, odnosno šestero pjevača, zvukovnu kompaktnost i izričajnu skladnost kakve je na hrvatskoj glazbenoj sceni potrebno tražiti kao iglu u plastu sijena. Zasluga je to njihovog skromnog i, poput negdašnjeg renesansnog ili baroknog glazbenika, svestranog voditelja Tomislava Fačinija, koji potpunu posvećenost unosi u svaki glazbeni put kojim hodi, bilo kao dirigent, voditelj, skladatelj, pjevač, bilo kao izvođač na klaviru, čembalu ili orguljama, bilo kao aranžer, priređivač, organizator.

I mogao bi tijek misli ovdje završiti, kada bi tekst pretendirao biti samo kritikom glazbenog nastupa. 

Uzalud vam trud svirači

Međutim, uz ansambl Antiphonus nastupio je još jedan glazbenik, čiji me nastup potaknuo na usporedbu koja mora biti načinjena i jasno artikulirana. On je Edin Karamazov, lutnjist i gitarist koji je svojevremeno planetarnu slavu postigao suradnjama s popularnim glazbenicima Stingom i Kaliopi. Za njega je glazba sve što ga okružuje i sve u čemu uživa, on nije rob žanrovskih ograničenja, svejedno mu je izvodi li glazbu u prestižnom Carnegie Hallu ili ad hoc na dubrovačkom Stradunu, a Bachovu glazbu jednako osjeća na lutnji, klasičnoj gitari ili električnoj gitari.

Glazbenik takvog kalibra, takvih širokih pogleda na umjetnost i umjetničko, trebao bi oduševljavati svojim nastupom pred publikom. Međutim, stvarnost biva drukčija.

"U toj sveopćoj zaljubljenosti u vlastiti tehnički virtuozitet sve je manje onih koji sa (straho)poštovanjem i pozvanošću poniru u srž izvođenog djela: blistava akustička vanjština tako bi valjda trebala postati nadomjeskom za unutarnju prazninu?! 'Uzalud vam trud svirači!' - tako bi to jednostavno i neuvijeno rekli slavonski tamburaši", zapisao je glazbeni kritičar Zlatko Madžar, osvrćući se upravo na jedan nedavni koncert Antiphonusa u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, uspoređujući "one" (koje definira citat) sa "zagrebačkim pjevačkim anđelima" (misleći na Antiphonus) čija "Glazba mnogo nam toga govori".

Spram tako poštujućeg, pozvanog i posvećenog poniranja "u srž izvođenog djela" članova Vokalnog ansambla Antiphonus, čemu smo kao slušatelji svjedočili na koncertu u Slavonskom Brodu, prebiranje Edina Karamazova po žicama lutnje, tog nježnog instrumenta "anđeoske" zvukovnosti, često je bilo nedorečeno, neizražajno, brzopleto, katkada i nečisto. Ono što su, prema izvrsnoj zamisli, trebala biti nadahnuta instrumentalna intermezza, postala su štucanja unutar programskog kontinuiteta. S druge strane, njegova pratnja Monteverdijevom Lamentu i Lukačićevom Quam pulchra es bila je skladna i uzorna.

K tomu, za većinu Karamazovljevog programa nismo niti znali što jest. Nije sporna promjena programa, koja se uvijek može opravdati, ali jest sporna njegova rečenica o tome kako nije ni važno što svira, neka publika samo uživa u glazbi. Ono što možda mnogi ne znaju jest da istinsko uživanje u umjetnosti proizlazi upravo iz njezinoga poznavanja. Meni je važno čija je skladba na repertoaru, jer onda mogu otvoriti brojne ladice vlastitoga znanja i iskustva - skladatelja smjestiti u određeni kulturno-povijesni i umjetničko-izvedbeni kontekst, koji mi je kao informiranom slušatelju važan.

Improvizacija je posebna kategorija, kojoj u ovakvoj koncertnoj koncepciji nije bilo mjesta.

A informacije radi, pored u programskoj knjižici najavljenoga Ennemonda Gaultiera, Karamazov je svirao djela Alessandra Piccininija i Carla Domeniconija. 

Moći i smjeti nije isto

Jednom prilikom jedan ugledan hrvatski dirigent i skladatelj oštro me je prozvao jer sam se usudila ukazati na površnost glazbenika iz ansambla kojim je ravnao. Naime, taj je glazbenik pripremio krivu partituru te otpočeo svirati sasvim drugu skladbu, istovremeno s ostatkom ansambla koji je svirao ispravno djelo. Dirigent je zaustavio izvedbu, glazbenik je namjestio, ovoga puta, ispravnu partituru i izvedba je krenula ispočetka. Svakom se može dogoditi, bila je njegova argumentacija. Da, svakome se može dogoditi, ali profesionalcu se to ne smije dogoditi.

Jednako tako pozvani smo postaviti pitanje može li planetarno poznati Edin Karamazov, koji sam bira svoje nastupe i čijom posjetom bismo trebali biti počašćeni, ovako pristupati uzvišenom umjetničkom činu, čiji bi trebao biti glasnik i posrednik? Može. Ali, smije li? Odgovor na to pitanje mogao bi mu dati mlađi kolega, gitarist po pozivu, Petrit Çeku, čiji je svaki nastup na sceni, koliko god ona bila mala ili velika, prava glazbena svečanost, istinsko produhovljenje i iskrena poniznost spram Glazbe.

Maestro i njegov šegrt, možda, ako prizovemo u misli knjiški naslov Nedjeljka Fabrija.

Maestri su ovoga puta nedvojbeno bili članovi Vokalnog ansambla Antiphonus, Ana Lice, Monika Cerovčec, Martina Borse, Ivan Bingula, Siniša Galović i Tomislav Fačini. Hvala im za pruženi glazbeni užitak, a onima drugima Zlatko Madžar je već ispravno poručio: "Uzalud vam trud svirači."