"Glazba, stara ili nova, sama za sebe nema smisla. Njome skladatelj otkriva dotad nepoznate predjele duha i iznova tumači smisao sveukupnoga čovjekova postojanja. Ona, dakle, nije ukras, nego važna društvena vrednota, što proizlazi iz njezina antropološkog djelovanja, iz sposobnosti obraćanja pluralizmu ljudske osobe, kako bi obogatila individualnost – najveću vrijednost svakoga čovjeka."

Tom mišlju Milko Kelemen, ugledni hrvatski skladatelj i doajen hrvatske moderne glazbe, utemeljitelj 1961. godine, a danas počasni predsjednik, Muzičkog biennala Zagreb, zaključuje svoj tekst iz 1991. godine u kojemu je nastojao objasniti zašto je baš u tom trenutku Hrvatskoj bio potreban festival suvremene glazbe i međunarodnog karaktera. Nakon što se vratio sa studija u Parizu i Münchenu, Milko Kelemen bio je neugodno zatečen činjenicom da glazbeno stvaralaštvo u tadašnjoj Jugoslaviji desetljećima kasni za dosezima europske glazbene misli. No, bio je odlučan, pun entuzijazma, u naponu stvaralačke energije i uvjeren u cilj koji je vidio pred sobom - Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji na velika je vrata otvorio svijet avangardne i moderne glazbene umjetnosti.

Svečarski koncertni program

Danas, 30. ožujka, Milko Kelemen slavi devedeseti rođendan, još uvijek živeći u glazbi i za glazbu kao i one godine kada je utemeljio Muzički biennale Zagreb, još uvijek podređujući svoj duh onim istim arhetipovima, majestas, energicum, fascinans, sanctum, mirum i tremendum, koje je čitavoga života tražio umjetnošću.

Rođendansku čestitku, dakako glazbenu, ovih su dana skladateljskome maestru uputili članovi Zbora Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića, priredivši koncert na kojemu su izveli Kelemennovu skladbu Daniel iz 2009. godine. Duhovno ozračje koncertnog programa uputpunili su prvom izvedbom u Hrvatskoj Pjesme Suncu ruske skladateljice s njemačkom adresom Sofije Gubajduline, skladbe posvećene ruskom violončelistu Mstislavu Rostropoviču. Uz Zbor HRT-a solističku violončelističku dionicu ponijela je Monika Leskovar, koja je imala priliku učiti od Rostropoviča te čiji je talent Gubajdulina visoko nahvalila. A skladateljičin jedinstven zvukovni spektar upotpunili su Ivana Bilić i Filip Merčep na udaraljkama te Srebrenka Poljak na čelesti.

Ovaj izvrsni program suvremene glazbe nije bio "rezerviran" samo za Zagreb i ansamblov ciklus Sfumato, već je večer ranije, 24. ožujka, izveden u Crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu. Dakako, zahvaljujući Kazališno-koncertnoj dvorani Ivana Brlić-Mažuranić, čiji ravnatelj Hrvoje Špicer već provjerenim i ustaljenim kontaktima zna "dovesti" kvalitetu, ali i hrvatskom Ministarstvu kulture, koje je potonjih godina ustrajno u odluci da vrhunske hrvatske glazbenike i glazbene programe "makne" iz Zagreba i učini ih dostupnima raznovrsnim kulturnim sredinama diljem Hrvatske.

Brodska publika opravdala je očekivanja i ispunjenom crkvom dala do znanja da ju nije napustila znatiželja, da je spremna na raznovrsne programe i da ih ima namjeru podržati. No, kada svu tu volju natkrili - ako ne činjenica onda barem - dojam da se izvedba u "provinciji" smatra pokusom za "pravu" izvedbu u "središnjici", tada zadovoljstvo odslušanim i doživljenim (a doživljaj je doista bio oplemenjujući za svakoga tko je Novoj glazbi bio te večeri otvoren) biva nagriženo sitnom, ali primjetnom, gorčinom, koja, poput graška koji je žuljao kraljevnu, zasjenjuje istinu.

Tendencija prešućivanja

Zaključak je potaknulo prešućivanje činjenice da je Pjesma Suncu izvedena i u Slavonskom Brodu, bez obzira što je ta činjenica uredno upisana u programskoj knjižici. No, u svojoj kolumni u jednim dnevnim novinama Branimir Pofuk odlučio ju je preskočiti te registrirati izvedbu u ciklusu Sfumato u Zagrebu 25. ožujka kao prvu hrvatsku izvedbu. S druge strane, niti Hrvatska radiotelevizija nije se "pretrgla" u preciznom postavljanju stvari na svoje mjesto.

Nije riječ o "provincijskoj" uvrijeđenosti, jer bilo bi to suviše pojednostavljeno shvaćanje problema. Nije riječ o cjepidlačenju, jer bi se bez problema moglo prihvatiti objašnjenje da je slavonskobrodska izvedba bila pretpremijerna, a zagrebačka premijerna, što ne bi bila neuobičajena praksa (koja je, pak, često izražena prilikom postavljanja novog opernog naslova u kakvoj opernoj kući, pri čemu premijernoj izvedbi prethodi nekoliko pretpremijernih). Međutim, razlika između premijere i prve izvedbe je itekako velika, zbog čega i sama uvrijeđenost može biti opravdana.

Tendencija "prešućivanja" proizlazi iz navike koja podržava stereotipnost odnosa između središta i onoga što je izvan njega, a koja je odavno zastarjela. Ta Slavonski Brod su svojevremeno svojim glazbeničkim umijećima darivali velikani poput Zagrebačkih solista pod ravnanjem Antonija Janigra, Zagrebački kvartet u čuvenom sastavu Klima, Šestak, Stranić i Kiefer, sopranistica Ruža Cvjetičanin i tenor Franjo Paulik, Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Mladena Bašića, bas-bariton Tomislav Neralić, pijanisti Mladen Raukar,Stjepan Radić, čak i Lovro pl. Matačić kao korepetitor solistima zagrebačke Opere, i nebrojeni drugi. A da bi nastupili u Slavonskom Brodu putovali su najčešće vlakom ili autobusom.

Njima nije smetao put izvan središta zemlje (parafraziramo li Julesa Vernea), kao ni Milku Kelemenu, koji je većinu života proveo u Njemačkoj, gdje i sada živi, ali je na svaki poziv iz Hrvatske rado odgovarao, uključujući i redovit boravak u rodnoj Slatini na međunarodnom glazbenom festivalu pokrenutom 1995. godine njemu u čast (Dani Milka Kelemena).