OSTALO je manje od mjesec dana do novog velikog ispita za hrvatske građane. Svjestan kako su nas partitokratske strukture dovele do ruba provalije, vjerojatno se svaki odgovoran građanin preispituje: hoće li uopće izaći na izbore i za koga glasovati? Sagledamo li posljedice naših dosadašnjih odabira, zasigurno ne možemo biti zadovoljni. Dakako, imamo svoju državu, plaćenu hektolitrima krvi osakaćenih i poginulih, ali teško da bi i najveći neprijatelji Hrvatske instalirali takve spodobe u Sabor i Vladu, kakve smo sami sebi natovarili za vrat tijekom proteklih 20-tak godina. Što to tjera ovaj narod da radi u korist svoje štete? Koja je svrha države? Kakvi bi trebali biti ljudi koji će obnašati zakonodavnu i izvršnu vlast na državnoj razini? Na osnovu čega ljudi biraju koga će zaokružiti na glasačkom listiću?

Prisjetimo se riječi mudrog Platona

"Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo onda ako mu ne prijeti smrt... "

Iako, u robovlasničkom društvenom uređenju, podrijetlom iz aristokratske obitelji, koja je kao takva protivna demokraciji, bio je opčinjen politikom i idealnom državom:

„Država nastaje iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj je države sreća svih građana, sreća zajednice."

„Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao odnosno onaj za koji je sposoban, a da ne ometa druge u obavljanju njihova zadatka. Pravednost je dakle sklad, harmonija svih dijelova društvene cjeline."

„Ideja države jest ideja pravednosti. Ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, onda je ona država samo po imenu, a takve su, na žalost, sve postojeće države."

„Što je čovjek u malom, to je država u velikom. Razlikujemo tri dijela duše: požudni, voljni i umni; a čovjek je pravi čovjek tek onda kada umni dio vodi druga dva. I država će prema tome biti prava država kada je vodi umni dio. Najbolja je država u kojoj vladaju najbolji, tj. najmudriji."

Dva milenija kasnije - u Hrvatskoj

Razočaravajuće je kako se ni, gotovo, dva milenija kasnije nismo znatno približili idealu staroga filozofa. Posebno u nas, ključne osobine njegova ideala države ostale su samo puka tlapnja:

-stroga zakonitost kao obrana od zlouporabe vlasti,
-ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju sposobnosti,
-jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece,
-potpuna ravnopravnost žena,
-ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva.

Iako brojne aktualne ankete ističu kako građani i danas žele neka ih vode mudri i pravedni, na samim biralištima dogodi se neko čudo te se na vlasti nađu ljudi potpuno oprečnih svojstava. Prizemna bi logika uputila kako valja glasovati za čovjeka kojega dobro poznajemo i kojemu bezgranično vjerujemo – „čovjek nadasve" - jer njemu stavljamo u ruke zajedničku sudbinu. No u nas se glasuje za liste, a ne za osobe. Ipak, istu logiku treba primijeniti bar na nekoliko vodećih osoba na listi.

Kako će dio odabranih ljudi, koji će zauzeti mjesta saborskih zastupnika, odlučivati o zakonima koji će se ticati svih nas, za očekivati je da su u prvom redu marljivi i spremni na učenje, jer nema više renesansnih genijalaca koji se razumiju u sve i sva, nego će biti dobro ako je naš budući zastupnik stručan bar u jednom području. Spremnost na učenje i stalno usavršavanje je neizostavna, jer niti naše najveće stranke nemaju posebna stručna tijela koja bi uvijek savjetovale zastupnike o njima nepoznatom području.

Društvom vlada partitokratska oligarhija, a ne zastupnici 

Nepripremljeni, nekompetentni, bezlični zastupnici postaju dio glasačke mašinerije pod čvrstom rukom vođa stranaka i stranačkih klubova ili pak postaju plijenom starih zakonodavnih lisaca poput neuništivog Šekija. Nakon usvajanja, građani bivaju nemalo iznenađeni nezgrapnostima prepisanih francuskih ili njemačkih zakona ili, još gore, našim originalnim zakonskim umotvorinama usmjerenim isključivo ka ostvarivanju interesa nekog zagonetnog klana.

Posebni dio odabranih brzo prelazi iz neudobnih saborskih fotelja, koje nanose bol u preponama, ka mnogo ugodnijim i prema preponama nježnijim ministarskim ili čak premijerskim foteljama. Zauzevši svoje mjesto u Vladi na račun koalicijske kvote ili ranga u stranci, oboružani snažnim referencama poput vođenja lokalne ambulante ili provincijskog komunalnog poduzeća (vidi „Mozak s jajima"), bez kompleksa preuzimaju upravljanje cijelom državom ili nekim njenim segmentom, ne osvrćući se ni na mišljenje struke ni na želje izborne baze. Posljedično, dolazi do toga da zemlju vode nestabilni autokrati sa snažnom diktatorskom notom, samoljubivi veleizdjanici i kronični kleptomani, na čuđenje i patnju svih građana.

No, nije ovo samo karakteristika još uvijek mlade Hrvatske države nego su se slične pojave događale na svim meridijanima i tijekom cijele povijesti društvenih zajednica. Dugo su se vremena proučavanjem ustroja države i politike bavili gotovo isključivo filozofi, povjesničari i pravnici, dok između dva svjetska rata u SAD-u (Chicago), a posebno nakon drugog svjetskog rata, fenomen fašizma nije potakao znanstvenike (uglavnom) zapadne provincijencije da prionu proučavanju masovnog zavođenja i obmane građanstva izrazito nehumanim i nazadnim idejama, dakle nastanku totalitarizma i suspenziji političke demokracije. Znanstvenici počinju uvoditi kvantitativne metode mjerenja i objektivne metode prikupljanja empirijskih podataka te interakcijom političkih znanosti, psihologije i sociologije nastoje se tumačiti i predviđati politička ponašanja i pojave.

Tako krajem četrdesetih godina Thurston uvodi u politička istraživanja faktorsku analizu i matričnu algebru te pomoću njih mjeri ono što paušalno nazivamo „lijevo" i „desno", odnosno po njemu: „radikalizam" – „konzervatizam" i „nacionalizam" - „internacionalizam".

Radikalizam je pristajanje uz teoriju evolucije, zalaganje za kontrolu rađanja, zalaganje za lakši raskid braka, zalaganje za „komunističke" ideje, … dok je konzervatizam pozitivni odnos prema crkvi, zabrana rada nedjeljom, nekritičko veličanje vlastite zemlje, etnocentrizam …

Adorno i suradnici razvili su F-skalu za mjerenje karakteristika koje su svojevrsni detektor autoritativne ličnosti, prijemčivosti za anti-demokratsku promidžbu i sklonost ka fašizmu. Evo nekih od čestica (na kraju ih je bilo 38):

-kruto prihvaćanje konvencionalnih vrijednosti,
-prenaglašena zabrinutost za seksualne odnose među pojedincima,
-tendencija osuđivanja, odbacivanja i kažnjavanja osoba koje ne prihvaćaju društvene konvencije,
-nekritičko podvrgavanje moralnim autoritetima i njihovim načelima,
-razmatranje društvenih odnosa kroz kategorije „dominacija"-„podređenost", „snažno"-„slabo"
-opće neprijateljstvo prema ljudima,
-gađenje prema osjećajnosti, estetičnosti i imaginaciji,
-sklonost praznovjerju i stereotipima ….

Kako su se u svojim istraživanjima usko povezivali s psiho-analizom, fašistoidne osobe su definirali kao osobe s nerazriješenim Edipovim kompleksom, osobe slabog ega, koje su svoje frustracije nadomještale agresivnim ponašanjem prema okolini.

Početkom 60-tih, Rokeach unutar svoje teorije dogmatizma sustavom vjerovanja-nevjerovanja pokušava obuhvatiti sve aspekte znanje neke osobe. Dvije krajnosti sustava vjerovanja on definira kao otvorenost i zatvorenost sustava. Otvoreni sustav karakterizira osobu koja je u stanju kritički rasuđivati eliminirajući utjecaje okoline i autoriteta. Zatvoreni sustav karakterizira osobu koja nije u stanju odijeliti samu informaciju od autoriteta osobe koja informaciju odašilje. Isti autor, nešto kasnije lansira i svoju teoriju vrijednosti.

Jesu li oni doista ono najkvalitetnije što imamo?

Cilj navođenja svih ovih razvojnih stupnjeva politologije je ukazivanje na postojanje znanstvenih alata za analizu i predviđanje političkog ponašanja političara, ali isto tako i cijeli niz alata koje političari mogu iskoristiti u cilju oblikovanja poruka obzirom na različite ciljne skupine birača. Npr. u nas uvriježena sintagma o radničkoj klasi kao avangardi, biva u potpunosti negirana nekim politološkim istraživanjima koja govore o tome kako je primarni politički konzervativni dio (kapitalističkog) društva upravo radnička klasa. Naravno, imućne elite su ekonomski konzervativan dio društva.

Dodamo li svemu ovome kratak demokratski staž i neinformiranost puka (vidi „Hrvatski čovjek je zapušten"), pripadnost Hrvatske „drugom svijetu" i još uvijek prisutne posljedice provođenja „modernizacije bez modernosti" kao karakteristike svih bivših socijalističkih država, dolazimo do zaključka kako smo idealni „medij" za sposobne političke spin-doktore.

Dakle, vratimo li se na početak i ponovo postavimo pitanje: „Na osnovu čega izabrati saborske zastupnike?", valja prvo razmisliti o samome sebi i pokušati proniknuti u pobude zbog kojih smo se odlučili za nekog favorita. Poznajemo li osobno tog čovjeka i možemo li staviti ruku u vatru za njega ili su naše simpatije rezultat njegove medijske slike ili smo prihvatili zdravo za gotovo stavove naših prijatelja i poznanika te poput drugih ovaca slijedimo stado? Uz neobjektivne i korumpirane medije kakve imamo, čiji vlasnici zadovoljno trljaju ruke u ova predizborna vremena, niti njihove rang liste i liste popularnosti ne možemo uzeti kao mjerodavne. Napravimo mali pokus. Pokušajmo objektivno složiti na nacionalnoj razini prepoznatljive kandidate iz naše izborne jedinice. To zasigurno neće biti duga lista:

1. Petar Čobanković
2. Igor Dragovan
3. Boro Grubišić
4. Mirko Duspara

Jesu li doista ovi ljudi najkvalitetnije, najpoštenije, najstručnije što V. izborna može ponuditi? Hoće li ovi kandidati donijeti očekivane promjene i napredak? Jamči li nam njihova popularnost ostvarenje bar nekih obećanja? U slučaju velikih stranaka (Kukuriku, HDZ) potrebno je obratiti pozornost i na ostale koji slijede vodećeg na listi jer se očekuje kako će te grupacije polučiti više saborskih zastupnika. Jesu li ti jedva lokalno poznati političari kvalitetan „materijal" za saborske zastupnike? Na žalost, u slučaju naše izborne jedinice niti vrhunska politološka znanost vjerojatno nam ne može pomoći. Svemu tome ne doprinose ni kuloarske priče o unutarstranačkim sukobima nekompetentnih ekshibicionista koji si zastupničkim mjestom žele pošto-poto osigurati lagodnu budućnost. Impozantno je to kako si ti optimisti izgleda nikada ne postavljaju pitanje jesu li dorasli obnašanju te časne funkcije. Pomozi nam Bože!