"Aaa, moj doture, rat ko rat, bogareti. Neki u našoj vojsci, neki u partizanin'."
Matan, Prosjaci i sinovi
(u seriji cenzurirano)

 Poziva li se s previše optimizma kolega kolumnist Stipić u svom zadnjem uratku na povijest, povijesna tumačenja i primjere? Tko je ikada nešto naučio iz povijesti? Tko je bio toliko pametan da ne ponavlja već viđene pogreške? Kada sklonimo u stranu različite interpretacije istog događaja, opet nam bogata povijesna baština ostavlja mnoštvo kontroverznih događaja, s naizgled sličnim ili istim uzrocima i početcima, ali s dijametralno suprotnim krajnjim ishodom. Na primjer, koliko se često u povijesti spominju gradovi pod opsadom, koji čekaju pomoć sa strane, toliko ima različitih razrješenja, ishoda, poučaka i pouka. Što onda iz povijesti možemo naučiti? Ništa, osim manje-više vjerodostojnih priča o nekom događaju i okolnostima koje su vrijedile samo za to vrijeme, samo za taj prostor i samo za ljude koji su tada živjeli.

Postoji li povijesna, apsolutna pravda, pobjeda dobrog nad zlom, trijumf bezvremenske istine? Vraća li se doista izrečena laž lašcu u lice poput bumeranga? I što je uopće istina, posebno u našem hrvatskom slučaju? Imam dojam kako postupak traženja hrvatske istine nalikuje guljenju luka. Skidajući sloj po sloj laži, poput kućanice koja skida i guli sloj po sloj luka, završavamo na kraju u suzama, razočarani što nakon zadnjeg skinutog sloja nema ničega osim bolnog peckanja u očima. Obasuti nastranim osobnim predajama, medijskim dezinformacijama, upitnim znanstvenim činjenicama, možemo biti sigurni tek u to kako smo okruženi hrpom patoloških lažova i kroničnih kleptomana.

Suvišnosti političke kampanje, bila one "čista" ili "prljava", možemo svakodnevno svjedočiti i u medijima i u svom bliskom okruženju. Više ju niti najveći naivci ne doživljavaju ozbiljno, ne osvrću se na dana obećanja i prazne priče, dok je medijska prezentacija iste na razini groteske. I dok nacionalne televizijske vedete s javne televizije moraju sudjelovati u apsurdnoj priči o tisuću cvjetova naše rascvjetale demokracije, privatni i lokalni mediji vraćaju nas u bipolarnu političku stvarnost gdje postoje samo dvije naizgled ozbiljne političke stran(k)e i njihove dvije istine. Jedna nas po tko zna koji put uvjerava u bajku o povijesnim političkim silnicama i sudbonosnim odlukama koje su se posložile na jedini mogući način na koji je Hrvatska mogla postati i opstati. Drugi nas uvjeravaju kako je upravo suprotna strana dobro naplatila svoju ulogu u stvaranju Hrvatske te kako će učiniti sve za opću dobrobit, pravednost i blagostanje u skladu sa željama građana. Jedni nam nude nadograđeni status quo, drugi promjene. No u maloj zemlji kakva je Hrvatska, čak i povijesni poučci, u koje ne vjerujem previše, pokazali su kako se stvarne promjene ne mogu očekivati iz jednostavnog razloga ograničenog broja kadrova koji su u stanju preuzeti bitna upravljačka mjesta.

Velike stranke recikliraju manje-više ista imena, ali na žalost, i manje stranke i neovisne liste pokušavaju nam podmetnuti razne otpadnike i reciklirane „komesare" kao nova lica. Gledajući prezimena i obiteljski background kandidata, uočit ćemo kako se u zadnjih 70-tak godina na vlasti izmjenjuju jedni te isti pripadnici neformalnih dinastijskih redova (Hebrang, Tuđman, Račan, Holjevac, Josipović), njihova rodbina i sateliti. U ovakvoj konstelaciji snaga, demokratski izbori pokazali su se kronično neučinkovitima. Jedinu nadu da će se u budućnosti iznjedriti neki novi, efikasni i odgovorni stupovi društva mogao bi nam pružiti temeljito revidiran i modernim vremenima prilagođen obrazovni sustav, no kako stvari stoje i tu ćemo se načekati.