VJEROJATNO ima dosta onih koji se sjećaju djetinjstva provedenog u selu, kod bake i djeda ili daljih rođaka, barem preko školskih raspusta, pogotovo ljetnih jer to su bili  praznici za pamćenje. I sama sam tako provodila ljetne mjesece u rodnom selu, gdje se bez obzira na uzrast moralo nešto raditi, a najmlađima je pripalo čuvanje krava  (svinja, gusaka…) na paši. Baka bi mi uz neizostavnu torbicu s hranom, uvijek u ruke stavila prut (umjesto kandžije) s kojim sam trebala krave dovesti u red. Kad već ne razumiju ako im se kaže kako ne smiju u tuđu djetelinu, kukuruze ili bašču, prut je  odradio svoje i one bi poslušale. Sličan manji ili veći prut je korišten i u školi šezdesetih godina (stariji pamte packe koje su učitelji dijelili za neposlušne) a i roditelji su šibu ili prut zvali „odgojitelj“ i sve je, bez nekakve drastične frke funkcioniralo. 

A zašto sam se svega toga sjetila, moram priznati s nostalgijom? Zbog našeg autobusnog prijevoza. Ne znam kakva su vaša iskustva ali ja sam već u više navrata bez obzira na to o kojem se prijevozniku u Hrvatskoj radilo, doživjela vrlo ružna iskustva, kad putujem sama ili šaljem unuke kući nakon praznika. 

U prvom slučaju, karte su bile uredno kupljene, rezervacije za sjedišta u prednjem dijelu autobusa, no kada sam uvela djecu unutra već su njihova mjesta bila popunjena, sjedili su neki dečki. Zamolila sam ih da ustanu, ali odmahnuli su samo i izgovorili, „ma ne svatko sjedne gdje hoće“, i nastavili  buljiti u svoje mobitele. Da ne pravim gužvu nastavljam dalje kroz autobus uočavajući kako na dva sjedišta sjedi uglavnom po jedna osoba i bez obzira na to što zamolim da se premjesti s nekim sjesti, (inzistiram da oboje djece sjede zajedno, kao što su karte i kupljene), svi me samo ignoriraju kao da su gluhi i slijepi. Zaključujem kako mladi na žalost nisu odgojeni, a još više su me iznenadile bake koje možda isto imaju unuke, a ne žele razumjeti problem. Malo po malo s djecom sam stigla na stražnje sjedište, kako kažu, šarage, bez sigurnosnog pojasa. Ostavim ih tu i potražim dvojicu vozača koji su stajali i pušili pokraj autobusa. Požalim se na situaciju koju ne mogu riješiti i pitam mogu li oni smjestiti djecu na prednja sjedišta za koja su karte kupljene. „Ma ne, gospođo, ne vrijede te rezervacije, sjedne 'ko kako oće, a i šarage su mjesta“, na što mi je porastao tlak, jer nije bilo ni odgovora na pitanje - a zašto onda naplaćuju rezervacije.

Drugi slučaj se dogodio u ponedjeljak, 19. kolovoza. Unuci se nakon ljetnog ferija vraćaju kući. Karte uredno kupljene na slavonskobrodskom Autobusnom kolodvoru. Na njima sve piše pa i broj sjedišta 21. i 22. No - ista priča. Dvije odrasle djevojke su na njihovim sjedištima i pristojno odgovore kako je i kod njih isti slučaj, na njihova je sjedišta netko sjeo pa su one tu. Kažem im da odu na svoje mjesto, a taj netko neka ide na svoje. Djevojke odgovaraju „pa neugodno nam je sad pomicat' sve u autobusu“. Izađem van i pitam vozača za pomoć, a on uljudno odgovara kako svakom putniku pri ulasku u autobus kaže da sjedne na kupljeno mjesto. Ali to nitko ne posluša. Kažem mu kako to znači da neki idioti poremete sva sjedišta u autobusu pa neka im ponovi još jednom prije nego li krene dalje. Na što on odgovori „Ja sam samo vozač i moje je da vozim, uđite vi pa se obračunavajte s njima“. Nakon toga sam doista ostala bez teksta. Djeca su se smjestila na druga sjedišta. Idući prema kući, obuzela me neka tuga i milijun pitanja bez odgovora. Putovala sam i kao dijete, kao student, odrasla osoba, u bivšoj državi i uvijek sam sjela na mjesto u autobusu za koje je bila kupljena karta. Jesmo li stvarno postali tako bespomoćni? Ovo je (u moru sličnih primjera u svim segmentima) simbol beznađa prema kojem idemo, jer  sve više stječem dojam kako  nitko nikoga ne sluša, ne poštuje, ne uvažava i namjerno vrijeđa,…ma kad već nije odgojen u kući, školi, crkvi… sigurno mu fali  kandžija.