LJETO je, vrijeme godišnjih odmora, svatko tko može hvata svoj komadić mora i mira, pune se baterije za napornu jesen, dugu zimu i neizvjesno proljeće. Ni političari nisu iznimka. Saborski zastupnici od napornog se rada oporavljaju po skrivenim plažama i žalovima i tek tu i tamo ponekog novinari zapaze u kakvom restoranu, kafiću ili konobi, pa ih ugledamo na portalima, preplanule i nasmijane, toliko drugačije od onih izmoždenih i sumornih lica nakon iscrpljujućih sjednica Sabora. Neki i sami objavljuju ljetne slike po Facebooku, Twitteru, Instagramu, u strahu da ih birači ne zaborave.

Premijer se tu i tamo pojavi u medijima, pa kao da se i ne odmara, dok je predsjednik Republike odmah nakon obilježavanja Oluje, tradicionalno skoknuo do Hvara, u državnu rezidenciju, vilu Kovač na Hvaru, istu onu u kojoj je vrela ljeta provodio i drug Vladimir Bakarić. Gospodin predsjednik se odmara, rijetko istupa u javnosti, na radost i sreću ministra obrane, kojeg također ne viđamo posljednjih dana. Srećom, duga je jadranska obala, duža od 1.700 kilometara i to bez otoka, pa svatko može pronaći neki mirni kutak, tihu uvalu, pustu dragu…

Predsjednik Republike upravo se vratio s trčanja, ali kao za vraga i ondje su ga pronašli paparazzi pa tek što se istuširao jedan je portal već objavio kako se iza njega, dok je trčao, kretalo policijsko vozilo. Prizor sličan onome kada američki predsjednik joggira u krugu ljetne rezidencije u Camp Davidu, a za njim, zadihani, trče agenti tajne službe.

- Mađarski premijer je u blizini – kaže osoba iz predsjednikova protokola. – Diplomatskim smo kanalima dobili signal da bi htio s vama večerati.

Predsjednik Republike otpija gutljaj osvježavajućeg napitka i čini se da nije čuo diskretnu poruku.

- Je li to onaj što je u svibnju na njihovom državnom radiju rekao kako Mađarska ne bi imala problema s uvozom nafte da joj nisu uzeli more? – upita predsjednik nakon duže stanke.

- Pa tako nekako. Imam točno zabilježen njegov citat. Rekao je: ''Oni koji imaju more i luke mogu uvoziti naftu na tankerima. Da nam ga nisu uzeli, i mi bi imali luke''.

- Ali - nastavlja osoba iz predsjednikova protokola. – To je bilo više, onako, kao stilska figura. Slikovito. Hajdemo reći: metafora. Pa vidite da naše ministarstvo vanjskih poslova uopće nije reagiralo. A znadete koliko je ministar osjetljiv na bilo kakve pretenzije prema hrvatskom teritoriju. Ni pedalj naše zemlje nikome. Tu su krajnje odlučni. Odmah izađu s osudom, prosvjednom notom, jako su na to osjetljivi. Ovo što je rekao mađarski premijer bilo je onako, više u šali. Polu zajebancija. Tako su to shvatili u kabinetu ministra vanjskih poslova.

* * *

Četiri sata kasnije u ugodnom ozračju jadranske konobe na Paklenskim otocima hrvatski predsjednik i mađarski premijer završavaju večeru. Atmosfera je opuštena, gulaš je bio savršen: ni previše ljut ni preblag, baš kako treba. Tokajac rashlađen klizi niz grlo poput djevičanskog ulja, a diskretna glazba čardaša, stapa se s blagim povjetarcem što dolazi s pučine. Postaje svježe. Mađarski premijer ogrnuo se laganom bijelom jaknom s dugim rukavima; hrvatski predsjednik, naviknut na svježe večeri uz more, u majici je kratkih rukava i hlačama kratkih nogavica, tek malo ispod koljena. Tako je to na Jadranu, ugodno prohladno, ali za one nenavikle na more, za one koji ga nemaju, kojima su ga uzeli, večeri znaju biti mrzle, čak i pomalo neprijatne.

Kao da su se dogovorili, mađarski premijer i hrvatski predsjednik istodobno mahnu konobaru. Vrijeme je rastanka, ali prije odlaska valja podmiriti račun. Mađarski premijer nekako se čini brži u povlačenju novčanika.

- Ne nipošto – kaže hrvatski predsjednik i prstom pokazuje konobaru da priđe bliže. – Inzistiram.

- Ne dolazi u obzir – veli mađarski premijer. – Ja sam ovdje domaćin. Vi ćete platiti kada budemo večerali negdje u Hrvatskoj.

Hrvatski predsjednik još se nije pravo ni snašao, kao da je u šoku, a mađarski premijer već vadi novac iz novčanika.

Zbunjeni konobar gleda i oklijeva, u čudu motreći svežanj novčanica u ruci mađarskog premijera.

- Ali gospodine, žao mi je. Stvarno mi je žao: Forinte ne primamo.