Još jedna okolnost zavređuje osvrt u okviru toga što bi se moglo nazvati komparativnom kronologijom. Kada bi se naselje Brod doista spominjalo već u izvoru iz 1244, slijedilo bi neobično dugo razdoblje do njegovih sljedećih pisanih spomena, u izvorima iz druge polovice 15. stoljeća. To bi bilo više od dva stoljeća šutnje o naselju koje za to vrijeme po svoj prilici kontinuirano postoji, jer – prema toj pretpostavci – čuva isto ime. Brod se nalazio na važnu savskom prijelazu pa je teško objasniti kako bi ga pisana vrela, nakon što se jednom pojavio u njima, tako dugo zaobilazila. Važno je pritom i to da to razdoblje šutnje obuhvaća dio srednjovjekovlja iz kojeg su nam se već sačuvali razmjerno obilni izvori. Usporedivi primjeri su naselja na velikim rijekama Osijek i Erdut, kod kojih prvo i drugo spominjanje u izvorima zaista dijeli razmjerno dugo razdoblje. Erdut se prvi put spominje 1192. a drugi put 1332. godine, a Osijek je prvi put zabilježen 1196. i drugi put 1317. [114] No, to su ipak osjetno kraći razmaci šutnje izvorâ nego što bi to bilo u slučaju Broda ako bi ga spominjao izvor iz 1244. Još je važnije to da razdoblje šutnje za Osijek i Erdut pada većim dijelom u ranije doba, iz kojeg su se općenito sačuvali puno rjeđi pisani izvori. Da je doista pod tim imenom dokumentiran još oko polovice 13. stoljeća, Brod ne bi nikako mogao ostati izvan vidokruga pisanih izvora kroz čitavo 14. i prvu polovicu 15. stoljeća pa tek potom iznova izroniti u pisanim svjedočanstvima. Šutnja pisanih izvora o Brodu sve do polovice 15. stoljeća jest svojevrsna zagonetka, ali bi bila još veća zagonetka kada bi Brod zaista bio zabilježen 1244. i potom zavijen šutnjom više od dva stoljeća, sve do sredine 15. stoljeća

Pogledajmo sada pobliže što točno piše u povelji iz 1244. kako nam je posredovana avinjonskim prijepisom iz 1375. Najprije dvije nelatinske riječi ili imena uzeti sami za sebe: Boaraida i Braida. To je nemalo različito od oblikâ u kojima se ime Brod obično zapisivalo u srednjovjekovnim listinama. Prema primjerima iz međurječja Drave i Save, najčešći je pisani lik bio jednostavno Brod, a osim njega javljaju se još: Brood (očito oblik kojim se nastojalo zabilježiti dugi samoglasnik), Browd, Brad i Braad. Drukčije varijante, kao Prod u okolici Zagreba zabilježen 1347, vrlo su rijetke. Imena iz povelje Bele IV znatno odstupaju od tih varijanata. Takvo je odstupanje teško objasniti čak i kvarenjem grafije pri prijepisu u inozemnom okružju. Osim toga, posve je nejasno zašto bi jedna te ista riječ, brod/Brod, tu bila zapisana i prepisana na dva različita načina u međusobnu razmaku od jedva tridesetak riječi. Što se krije iza grafijskog para Boaraida/Braida, znači li išta ta varijacija? Uz pretpostavku da je u osnovi tih zapisa riječ brod, to nam ostaje potpuno zagonetno.

Sve to dolazi na svoje mjesto kada se usvoji pretpostavka do koje su došli Juraj Ćuk i potom drugi istraživači – da je tu posrijedi mađarska riječ barázda, odnosno hrvatska brazda. Za to je dovoljno skupa s Engelom uzeti da je prepisivač u obje riječi izvorno z pročitao i prepisao kao i. To se moglo lako dogoditi. Možda je kod te zabune pripomogla riječ braida'polje uz gradske zidine', talijanizam u srednjovjekovnom latinskome. [115] Ispravnost pretpostavke barázda/brazda pokazuje se u punom svjetlu čim pažljivo pročitamo dotični ulomak u povelji. Posebno je važan kratak dio koji doslovno glasi: usque ad fossata qui dicitur Boaraida, tj. "sve do prokopa koji se kaže Boaraida". Tu je svaka riječ značajna. Posrijedi je, dakle, nekakav prokop, rov, kanal ili jarak. U srednjovjekovnom latinitetu pravilan je jedninski oblik fossatum; [116] ovdje je uporabljena množina te imenice, iako se rečenica nastavlja zamjenicom i glagolom u jednini. Dakle, to što je dodatno označeno nelatinskom riječju Boaraida zapravo je nekakav prokop, fossatum/fossata. A to onda nikako ne može biti i brod, tj. prijelaz preko rijeke. Da je tu posrijedi brod, latinski bi tekst za to imao riječ portus ili vadum, kao što smo gore već vidjeli na mnogim primjerima. U tom bi slučaju u tom tekstu stajalo nešto poput ovoga: de eodem vado vulgo dicto Brod tendit, kako glasi odsječak reambulacije izvršene 1408. oko jednog posjeda na rijeci Árvi (slovački Orava) u istoimenoj sjevernoj ugarskoj županiji. [117]

Značajna je u našem ulomku i riječ dicitur. Po tome izričaj fossata qui dicitur Boaraida odudara od ostalih izričaja u povelji u kojima se pojavljuju toponimi, kao što su terra (...) Tunnicha vocata, terra (...) nomine Nheuna, predium (...) nomine Dyacou, terra (...) Nogfolu vocata, i tako dalje. Ta razlika neće biti slučajna. Dok se u potonjim primjerima radi o vlastitim imenima dotičnih posjeda (i glavnih naselja na njima), veza fossata – Boaraida drukčije je vrste. To nije veza imenovane stvari s imenom, nego prije veza po istoznačnosti: latinskome fossata u tom smislu odgovara mađarsko barázda, zapisano u prijepisu povelje u iskrivljenom obliku Boaraida. U modernom bi izdanju toga teksta potonju riječ stoga bilo prikladnije pisati malim početnim slovom, boaraida, odnosno u emendiranom obliku *boarazda. Na tome dijelu međe biskupsko je vlastelinstvo od vlastelinstva potomaka bana Borića dijelio nekakav prokop, na latinskom fossata, za koji su sastavljači kraljevske povelje imali i domaću riječ, barázda. Ta je pojava na tamošnjem zemljištu još jasnije predočena u listini iz 1422, a ondje se za nju uopće ne daje nikakva latinska riječ, nego je se u latinskom tekstu jednostavno naziva Barazda ilibarazda: "idući dalje uđoše u Barázdu... zatim uspinjući se po istoj Barázdi na brdo, dospješe do...” (progredientes intrassent in Barazda... deinde in ipsa Barazda montem ascendendo pervenissent ad...). [118] I tu bi se riječ Barazda mogla zapravo pisati malim početnim slovom, kao opća imenica. Posrijedi je doista bilo nešto što se u onodobom mađarskom nazivalo barázda, a u hrvatskome brazda. To dakako ne znači da u tom kraju ta riječ nije vrijedila i kao vlastito ime topografski posve određene pojave. Kada se ondje bez daljnjih pojašnjenja govorilo o Barázdi ili Brazdi, zacijelo se točno znalo na što se misli.

Mađarska riječ barázda posuđena je iz slavenskih jezika, u kojima takva riječ postoji od praslavenske davnine, kada je mogla glasiti *bōrzdà. Riječ pripada fondu najstarijih poljodjelačkih termina u slavenskim jezicima. U češkom, slovačkom i južnoslavenskim jezicima poprimila je oblik brázda. Od panonskih Slavena preuzeli su je doseljeni nomadski Mađari, koji u svojem starom jeziku nisu imali riječ za 'brazdu', to jest za 'dugačko udubljenje i sloj prevrnute zemlje koji ostaju za plugom'. Kao posuđenica u mađarskom riječ je dokumentirana već od kraja 11. stoljeća, prvo kao brazda, potom redovito kao barázda. U diplomatičkoj građi pojavljuje se mahom u topografskim opisima, kao termin ili kao toponim. Uz nju se obično, kao istoznačnice, pojavljuju latinske riječifossatum/fossata 'prokop' i sulcus 'brazda'. [119] No, iz sadržaja tih listina očito je da se u pravilu ne radi o "brazdama” u najužem i izvornom smislu riječi, kao tragovima na tlu što ih ostavlja plug pri oranju, nego o metaforičkoj upotrebi pojma. Posrijedi su intervencije na zemljištu puno većih razmjera, to jest dugački prokopi ili rovovi koji podsjećaju na brazdu, ali takvu kakvu ne bi načinio ljudski plug, nego bi mogla biti djelo divova. To su "brazde” i Brazde koje se prema svjedočenju latinskih listina pojavljuju na različitim mjestima srednjovjekovne Ugarske. S obzirom na sve to, nije nimalo neobično što se riječ barázda ili ime Barázda javlja i u povelji iz 1244. u vezi sa zapadnom međom vlastelinstva bosanskih biskupa, a posredno i s granicom Vukovske i Požeške županije. Bitna je to razlika u odnosu na riječ brod, koja nikada nije posuđena u mađarski jezik, jer je on za to što je ona značila imao druge riječi, svoju kelet ili kelő i zatim posuđenicu iz talijanskoga,rév. To je znatno umanjivalo izglede da se i riječ brod počne zarana pojavljivati u ugarskim latinskim ispravama.

U sklopu ovakve interpretacije nije teško objasniti ni varijaciju Boaraida/Braida, odnosno u emendiranom obliku *Boarazda / *Brazda. Prvo je očito zapis hungariziranog oblika barázda, a drugo izvornoga slavenskog brazda. No, što bi mogao biti razlog za takvo razlikovanje dvaju vernakularnih imenskih oblika u okviru kratka ulomka latinskog teksta? Odgovor se po svoj prilici krije u tome što se te dvije slične riječi u danom tekstu odnose na različite stvari – prva na prokop, lat. fossata, a druga na selo, lat. villa. Prokop je opisan latinskom i uz to domaćom, mađarskom riječi barázda. To o čemu se tu govori tako se zove na mađarskome. S druge strane, selo koje se nalazilo uz neki dio te velike diljske "brazde” i koje je po njoj dobilo ime nosilo je slavensko ime, kao i većina sela u tom kraju. To su ime zapisivači tih podataka o biskupskom vlastelinstvu vjerno sačuvali u slavenskom obliku Brazda, bez glasovnog prilagođavanja ili prenošenja u mađarsku inačicu te riječi.

Naposljetku, za to da povelja Bele IV iz 1244. prokop koji spominje nazivlje upravo riječju barázda ili imenom Barázda postoji i izravna potvrda u šest godina mlađoj povelji koju je izdala kancelarija istoga kralja. Taj je također vrlo opširan i za ranu povijest Požeške županije vrlo važan dokument ostao izvan Smičiklasova zbornika pa za njega nisu znali naši istraživači koji su se bavili ovim pitanjem, uključujući Cvekana i Markovića. No, dokument je cjelovito objavljen u Budimpešti još 1927. To je potvrdnica kralja Bele IV za Ivanku Veličkog iz 1250. kojom se potvrđuju posjedi toga vlastelina u Požeškoj i Šomođskoj županiji. Jedan od posjeda u Požeškoj županiji bio je Čaglin u istočnoj rubnoj zoni te županije. U opisu njegovih međa koji donosi potvrdnica spominje se u jednom odsječku barázda, tj. brazda. U Szentpéteryjevu izdanju taj ulomak reambulacije glasi: Et abhinc ascendit per montem et pervenit ad fossata, que dicitur vulgo baraszda. Abhinc tendit per montem illum recedens a barazda et pervenit ad locum nomine Susoy... [120] Tu se, dakle, pojavljuje izričaj fossata, que dicitur vulgo baraszda, koji je gotovo identičan onome fossata qui dicitur Boaraida. Takva podudarnost teško može biti slučajna. Sastavljaču povelje iz 1250. bila je poznata povelja iz 1244. pa je iz nje preuzeo formulu fossata que dicitur (vulgo) barazda, ili je takva formula pripadala fondu ustaljenih izričaja u tadašnjoj ugarskoj kraljevskoj kancelariji. To je posve razumljivo kada se zna da je kancelarijom u razdoblju koje obuhvaća te godine upravljao kaločki nadbiskup Benedikt, a uz njega vicekancelar imenom Ahil od roda Hont-Pazman, koji će 1251. postati pečuški biskup. Potonji je izričito zabilježen na kraju potvrdnice iz 1250. kao njezin sastavljač, a poznato je da je službu vicekancelara vršio od 1243, dakle i u vrijeme povelje za Bosansku biskupiju u kojoj nije izričito zabilježen. [121] Dvije povelje govore istim riječima o nekakvim "brazdama” što su se u oba slučaja protezale preko brdâ ili na njihovim padinama. Očito je da se pritom nije radilo o topografski istovjetnim mjestima, ali nije isključeno da su dvije brazde – jedna negdje oko gornjeg toka potoka Brezne i druga oko potoka Krajne blizu Čaglina – bile međusobno povezane i tvorile jednu divovsku "brazdu” na tom području uz istočne granice Požeške županije. O toj mogućnosti trebat će zasebno raspravljati na drugom mjestu.

Iz svega slijedi da u sačuvanim izvorima imamo na raspolaganju i posve izravnu potvrdu da je izvorna povelja iz 1244. sadržavala upravo riječ barazda (i ime Brazda), a ne neku drugu koju bi se moglo povezati s imenom Brod. Svime dosad iznesenim više je nego dovoljno dokazano da se u povelji iz 1244. ime Brod ne pojavljuje ni u kakvu obliku. Štoviše, ništa u toj povelji ne odnosi se na područje srednjovjekovnog naselja Brod ni u vrlo širokom smislu. U svojem trudu da dokaže suprotnu tezu, Mirko Marković ostavio je malu mogućnost da nije u pravu te je ustvrdio i ovo: „Ukoliko netko znanstveno dokaže da selo Braid u Belinoj povelji ne odgovara lokaciji današnjega Broda, bit će to doista vrijedan doprinos povijesti toga mjesta." [122] To se zaista može smatrati konačno dokazanim, ali je nejasno po čemu je to „vrijedan doprinos povijesti" osim u negativnom smislu, jer iz te povijesti isključuje jednu zabunu što je zahvatila jedan marginalni dio naše historiografije. O povijesti Broda u srednjem vijeku ne može se na temelju povelje iz 1244. reći ništa.

Pitanje spominje li se Brod u povelji Bele IV iz 1244. nije pravo i ozbiljno povijesno pitanje, oko kojega bi istraživači stvarno razbijali glavu i sučeljavali podjednako jake argumente. Ima u povijesti nemalo pitanja koja je, najčešće zbog nedostatnih izvora, nemoguće sa sigurnošću i jednoznačno riješiti. Ovo nije jedno od takvih pitanja. Zato je i naslov ovog priloga sročen tako kako je sročen. U pravom smislu riječi, dakle, problem Broda u povelji iz 1244. ne postoji. Stvarni je problem u ovom slučaju drugdje: kako je to neproblematično pitanje ipak izraslo u problem, pa smo se njime morali pozabaviti kao da je posrijedi ozbiljan povijesni problem? Kako je to pitanje ipak postavljeno, iako ga sam izvor ne postavlja? Ovdje je izloženo kako se do toga, postupno, došlo. Kumovali su tome s jedne strane nedovoljno stručno znanje, a s druge interes, pristranost, želja da nešto bude povijesnom činjenicom makar da i nema solidna temelja na koji bi je se postavilo. Skupina kulturnih poslenika u jednom gradu usvojila je jednu pogrešnu pretpostavku, poželjela da ona bude povijesna činjenica i samu sebe uvjerila da ona to jest. Glavni posao u tome obavio je najprije jedan pisac široka djelokruga koji je u istraživanju srednjovjekovlja i povijesti općenito diletant, a zatim se našao jedan znanstvenik iz bliskih disciplina kojemu je bilo ponuđeno da problem profesionalno obradi, a on se pokazao dovoljno fleksibilnim da to učini onako kako će naručiteljima biti draže i da stane u obranu teze koja je u sredini koju najviše zanima već uhvatila korijen. Sve je to tada već pratila suglasnost i potpora lokalnih političkih garnitura, koje su tako konstruirani prvi pisani spomen grada pretvorile u službenu stvar. Za upućene istraživače našeg srednjovjekovlja, raščlamba "problema” koja je ovdje izvedena u svojoj je osnovi suvišan posao. No, kada se ima na umu društveno okružje u kojem je taj pseudoproblem nastao, prilog poput ovoga zaista može biti "vrijedan doprinos". U tom širem vidokrugu pokazuje se, uz ostalo, zašto nije dobro kada se povijest piše po narudžbi. Na toj razini, tema kojom smo se ovdje bavili manje se tiče srednjega vijeka, a više naše suvremenosti, društvenih prilika, uloge historiografije u društvenom životu i možda osobito sociologije znanosti.

( Kraj )