3. Ne Brod (na Savi), nego Barázda i Brazda (na Dilj gori)

Pitanje kada se prvi put u povijesti spominje neko naselje obično je najzanimljivije žiteljima toga naselja, a za povjesničare ono znači nešto između kurioziteta i "prave” povijesne činjenice. Ako nije važan zbog drugih razloga (npr. vladarska povlastica kojom se osniva gradska općina), prvi pisani spomen naselja obično nema veću povijesnu težinu. U mnogo slučajeva prvi se spomeni pojavljuju uzgredno, u sklopu dokumenata koji glavninom svojeg sadržaja govore o nečemu drugom. Takvi su prvi spomeni vrijedni samo kao izričite potvrde da je naselje u danom trenutku postojalo, što, naravno, ovisno o povijesnom kontekstu, može također biti vrlo važno. Upravo je s obzirom na taj kontekst redovito značajan istraživački uspjeh kada se vrijeme prvog spominjanja kojega važnijeg naselja uspije pomaknuti nešto dublje u prošlost. Takvom je istraživanju opravdano posvetiti najveću pomnju, kao što je to nedavno učinio slovenski medijevist Peter Štih dokazavši da se Ljubljana u pouzdanim pisanim vrelima prvi put pojavljuje u vezi s godinama oko 1120, što je oko četvrt stoljeća ranije od dotad poznatoga prvog spomena toga grada. [89]

Kada bi se zaista u povelji iz 1244. spominjao Brod, kao što to misli nekolicina gore razmotrenih autora (I. Kovačević, V. Rem, M. Marković), tu bi se radilo o uzgrednu spomenu koji ne kaže puno o tako spomenutu mjestu. Ipak bi to za povijest Broda bio vrlo vrijedan podatak, a imao bi određenu relevantnost i u širem okviru. No, kao što su to mislili svi stariji i pojedini noviji autori, i kao što ćemo sada još jednom pokazati, Brod se u toj povelji nigdje ne spominje. Ta je demonstracija opravdana jer će se kroz nju rasvijetliti na nekoliko razina zašto je nemoguće da se u povelji iz 1244. pojavljuje Brod ondje gdje su ga vidjeli Kovačević, Rem i Marković. Iz toga će se onda moći izvući i neke pouke i zaključci korisni za druga tematski bliska ili slična istraživanja.

Kao i mnogi drugi srednjovjekovni dokumenti, osobito oni stariji, ni povelja Bele IV za Bosansku biskupiju nije se sačuvala u izvornom obliku, nego u nešto mlađem prijepisu. Taj je prijepis izrađen u obliku potvrdnice u kancelariji avinjonskog pape Grgura XI i datiran 31. listopada 1375. Istoga je dana papinska kurija u Avignonu izdala bosanskom biskupu Petru još dvije potvrdnice, koje se odnose na povelje bosanskog bana Tvrtka I za Bosansku biskupiju iz 1356. i 1374. [90] Nijedna se od tih papinskih potvrdnica, međutim, nije sačuvala u obliku dokumenata koji su bili uručeni ili poslani bosanskom biskupu, nego samo u prijepisima u kancelarijskim knjigama papinske kurije. Tako se u jednoj od tih knjiga iz doba pape Grgura XI sačuvao i prijepis papine potvrde povelje kralja Bele IV. [91] To je za istraživača kojeg ponajprije zanima tekst Beline povelje vrlo važna okolnost. Budući da pisarima u papinskoj kuriji redovito nisu bila bliska mađarska i slavenska zemljopisna imena, istraživač mora računati s time da su mnoga takva imena pri prepisivanju iz starijega rukopisnog predloška manje ili više iskrivljena. U takvim se slučajevima obično može samo pretpostaviti kako je točno glasilo izvorno ime što je bilo zabilježeno u izgubljenoj povelji iz 1244. To je tako unatoč činjenici da se u uvodnom dijelu papinske potvrdnice naglašava da je sadržaj listine kralja Bele tu prepisan vjerno, de verbo ad verbum.

Papinsku potvrdnicu iz 1375. u cijelosti je izdao njemački svećenik i vatikanski arhivist Augustin Theiner, u prvom svesku svoje znamenite zbirke spomenika za povijest južnih Slavena, tiskanom 1863. u Rimu i posvećenom đakovačkom biskupu Strossmayeru, koji je novčano podupro Theinerov rad i izdanje. [92] Prema tome je izdanju potom Euzebije Fermendžin u svojoj zbirci izvora za crkvenu povijest Bosne donio regest povelje kralja Bele, s većinom zemljopisnih imena što su sadržana u njoj. [93] Nekoliko godina poslije objavio je mađarski arhivist, povjesničar i slavist Antal Hodinka poveći rad o povijesti bosansko-đakovačke biskupije i u njegovu dodatku novo izdanje povelje Bele IV prema papinskoj potvrdnici iz 1375. Tekst za to izdanje priredio je ugledni mađarski crkveni povjesničar Vilmos Fraknói, usporedivši Theinerovo izdanje s izvornikom i unijevši u nj potrebne korekcije. [94] Naposljetku je to Fraknói-Hodinkino izdanje preuzeo i naš Tadija Smičiklas u četvrtom svesku svoga diplomatičkog zbornika. To je izdanje iz 1906. još uvijek mjerodavno i prema njemu treba citirati povelju Bele IV iz 1244.

Već je rečeno da veći dio povelje kralja Bele IV čini potvrda darivanja posjeda u Vukovskoj županiji koje je nešto ranije bosanskom biskupu učinio Belin brat, u međuvremenu umrli herceg Koloman. Taj je novi biskupski posjed zahvatio vrlo velik posavski komad te županije, a tvorile su ga dvije prostrane zemljišne sastavnice – Đakovo i Brezna. Brezna je od njih dviju bila zapadnija i vjerojatno manja. U povelji se opisuju vanjske međe toga sklopa, i to razmjerno opširno i potanko. Ipak, treba naglasiti da taj opis u topografskom smislu nije onoliko detaljan i precizan koliko bi se to moglo očekivati s obzirom na veličinu područja kojem se opisuju međe. Diplomatičko gradivo iz ovih krajeva obiluje reambulacijama međâ koje su jednako opširne ili još opširnije, premda se odnose na puno manje posjedničke cjeline. Osobito je zapadna posavska međa novog biskupskog posjeda, između Save i Dilj gore, opisana sumarno i bez puno konkretnih pojedinosti; primjerice, na tom se odsječku međe ne spominju pojedinačna stabla-međaši kao što se to čini na sjevernom i istočnom potezu međe. I to je okolnost koju treba imati na umu kad se topografski tumači opis dijela međe koji nas ovdje zanima.

Cjeloviti opis započinje i završava na Savi, koja je tvorila južnu među darovanih posjeda. Ovako u prijevodu glasi opis početnoga, jugozapadnog dijela međe: „Prva (međa) započinje od rijeke Save, gdje izvire rijeka Boyg, i proteže se prema sjeveru u šumama preko mjesta zvanih Zuibnic, Gniloatech, Elenoa greda, preko međaša od zemlje i međašnih stabala sve do prokopa koji se kaže Boaraida, i na istočnoj je strani crkvena zemlja, a na zapadnoj je strani susjedna zemlja Tolyseva s braćom i rođacima od roda bana Borića, zvana Tunnicha, i od sela Braida uspinje se do vrha brda i ondje napušta spomenutu Tolysevuzemlju i okreće se prema istoku, i na južnoj strani je ista crkvena zemlja, a na sjevernoj strani susjedna je zemlja župana Martina i Jakova s njihovim sinovima imenom Nheuna, i nastavlja se dijeleći brdo po zemljanim međašima sve do stabla bukve označenog križem i međašem...". [95]

To je, dakle, ulomak povelje iz 1244. u kojem je nekolicina novijih autora našla najstariji spomen Broda. Neke je toponime što se tu spominju razmjerno lako identificirati. Fluvius Boyg, koji „izvire" iz Save, svakako je Biđ. Taj se vodotok spominje još dvaput u nastavku ove povelje, i to u točnijem obliku Byg; samo je pri prvom javljanju toga imena papinski pisar iskrivio njegov oblik u Boyg. Dva posjeda koja se na tom odsječku vlastelinske međe navode kao susjedna opisana su dvojako: imenom vlasnika i imenom samog posjeda. Prvi susjedni posjed pripadao je članu roda bana Borića koji se zvao Tolys, a posjed se zvao Tunnicha. Tu se može pretpostaviti da je izvorni oblik toponima glasio Tumicha (kao što misli Pál Engel). To je iz kasnijih izvora dobro poznato trgovište u Požeškoj županiji, čije se ime bilježi u oblicima Tomicha, Thomycza, Thwmycza, Thumicza i sl. Odgovara mu ime današnjeg sela Tomica na južnim obroncima Dilja, sjeverno, odnosno blago sjeveroistočno od Broda. [96] Drugi susjedni posjed pripadao je Martinu i Jakovu, za koje iz drugih izvora znamo da su bili članovi zapadnougarskoga roda Ják, a zvao se Nheuna. To je posve prepoznatljiv srednjovjekovni toponim Nevna, koji se u listinama najčešće bilježio kao Newna, a naselju kojem je pripadao odgovara današnja Levanjska Varoš na sjevernoj strani Dilj gore. Nevna je s pripadajućim vlastelinstvom spadala u Vukovsku županiju. [97]

Pri ustanovljivanju međa novoga biskupskog vlastelinstva nastojalo se u prvom redu utvrditi i zabilježiti koji su mu bili susjedni zemljoposjedi i tko su bili njihovi vlasnici. Tako je na potezu od Save do hrpta Dilj gore, gdje je međa tekla od juga prema sjeveru, utvrđeno da je susjedno vlastelinstvo Tomica, a uzduž hrpta Dilj gore, gdje je međa tekla od zapada prema istoku, susjedno je bilo vlastelinstvo Nevna. Nikakvi drugi susjedi ne spominju se na tom prilično dugom odsječku biskupske međe. Takvo stanje potvrđuju i kasniji izvori, iz kojih se vidi da su i Tomica u Požeškoj i osobito Nevna u Vukovskoj županiji bile vrlo prostrana vlastelinstva. Ugrubo gledano, dakle, zemljoposjednička situacija između Save i Dilj gore, uz novu biskupsku među kako je ustanovljuje povelja Bele IV, bila je vrlo jednostavna.

Osim tih osnovnih, povelja u navedenom ulomku donosi i podatke koji slici o tom dijelu međe dodaju neke pojedinosti. Pomoću njih moglo bi se pokušati preciznije utvrditi kuda je tekla jugozapadna međa biskupskog vlastelinstva. Prije nego što o tome kažemo nešto više, osvrnut ćemo se na dosadašnja topografska tumačenja povelje iz 1244. Najpodrobnije se time pozabavio Dezső Csánki u svojem radu o Bosanskoj biskupiji na tlu srednjovjekovne Ugarske. [98] Služeći se Theinerovim izdanjem povelje, Csánki je na osnovi temeljita poznavanja izvora za srednjovjekovnu topografiju pretpostavio da je međa započinjala na Savi negdje kod današnjih sela Gornje Bebrine i Trnjanskih Kuta, jer je početak Biđa bio negdje između tih sela. Na temelju listine o razgraničenju iz 1422. može se pobliže zaključiti da je u biskupsko vlastelinstvo spadala i Bebrina (Gornja i Donja). Dalje prema sjeveru međa je prolazila istočno od Hrušćice (danas Rušćica) i Verbafalve (Donja Vrba), koje su obje spadale u Požešku županiju, te zatim također istočno od Ježevika, Šušnjevaca, Korduševaca, Vrhovine i Klokočevika, od kojih su prva dva mjesta spadala u Požešku županiju, a potonja tri u Vukovsku, ali nijedno od njih nije bilo u sklopu imanja bosanskih biskupa. Csánki pritom naglašava da povelja iz 1244. ne spominje ta mjesta, nego samo Tomicu i „neodgonetljivu Brajdu" (megfejthetetlen Brajda), a poslije njih kao susjeda navodi Nevnu, prostrano vlastelinstvo kojem je „središte i srce bila sadašnja Levanjska Varoš, u čijem se imenu Levanjska nesumnjivo skriva nekadašnja Nevna". [99]

( ... )