Među neslučajne i po svemu sudeći promišljene izmjene u Koprivčevićevu prijepisu svakako spadaju preinake toponima na dva mjesta koja kod Smičiklasa glase usque adfossata qui dicitur Boaraida i a villa Braida ascendit. Na oba mjesta taj je toponim (Boaraida i Braida) kod Koprivčevića promijenjen u oblik Broid. To je ime u takvu obliku očito razlog zbog kojeg je Koprivčević potvrdnicu iz 1244. uvrstio među "spomenike Broda”. Premda se u tom kratkom prilogu – a prema dostupnim podacima ni u nekom drugom svojem napisu – Koprivčević nije upustio u razlaganje toga stanovišta, očito je da je on držao da se u tom tekstu na dva mjesta pojavljuje Brod i da po tome granice biskupskih posjeda "prolaze kraj Broda”. Ili je barem želio predložiti da se takva mogućnost ozbiljno razmotri.

Koprivčevićev postupak po svojem karakteru stoji negdje između krivotvorine i emendacije izvornog teksta. Prijedlog da se obliciBoaraida i Braida isprave u Broidsam je po sebi legitiman, kolikogod bio neutemeljen i pogrešan. No, filološki postupak kojim se podastire takva emendacija ne smije nipošto biti izveden tako naprasno kao u tom prilogu u Prilozima. Koprivčevića pritom donekle ispričava njegov amaterizam. To i kontekst u kojem je prilog bio objavljen oduzimaju toj nespretnoj intervenciji svaku bitniju težinu. No, činjenica je ipak da je ona pokrenula, kao malu lavinu, niz više ili manje stručnih mišljenja da se Brod u povijesnim izvorima prvi put pojavljuje 1244.

Iako se nije izričito pozvao na Koprivčevićev prilog u ratnim Prilozima, mišljenje da se Brod spominje u povelji Bele IV, zajedno s preinakom izvornih toponima, preuzeo je kao gotovu stvar Ivan Kovačević (1920-1989), povjesničar modernog radništva i socijalističkih ideja koji je 1952-1961. bio ravnatelj Muzeja brodskog Posavlja. Kovačević je 1956. objavio kratki ilustrirani vodič za Slavonski i Bosanski Brod, gdje je u poglavlju o povijesti prvi put izričito konstatirano: "Grad se spominje prvi puta 1244. god. pod imenom 'villa Broid' kao zemljišni posjed srednjovjekovne feudalne porodice Berislavić”. [55]

Čini se da to "otkriće” o najstarijoj povijesti Broda isprva zadugo nije naišlo na veće zanimanje u brodskoj kulturnoj sredini. Tek prema kraju stoljeća ta je nova lokalnopovijesna teza u Brodu jače i vidljivije zaživjela. Njezin glavni zagovornik postao je s vremenom Vladimir Rem (1927-2011), brodski i vinkovački književnik i publicist kroatističke naobrazbe. U zbirci kulturnopovijesnih eseja koju je 1965. objavio pod naslovom Tragom prošlosti Broda, Rem je na jednom mjestu ponovio starije mišljenje da se "ime Brod prvi put spominje 1450.” i za to se pozvao na Mesićeve podatke, a na drugom je mjestu, očito oslanjajući se na Kovačevića, zabilježio u sklopu jedne duže rečenice ovo: "... u ranom srednjem vijeku, kada se ovo naselje prvi puta spominje kao 'villa Broid' u posjedu feudalaca Berislavića...”. [56] Dvije su tvrdnje u međusobnu protuslovlju, ali Rem u toj knjizi još ne zalazi dublje u problem "prvog spomena”.

Tek u knjizi pod naslovom Stari Brod: zapisi o davnini mog grada, Vladimir Rem barata spomenom iz 1244. kao s pouzdano utvrđenom činjenicom, najprije u uvodnom tekstu: "Prigrljen uz Savu, na mjestu gdje se pitomi obronci Dilj-gore rukuju s njezinom lijevom obalom, Slavonski Brod pamti 737 godina od prvog zabilježenog postojanja. (...) Taj grad se prvi put javlja u kraljevskim listinama daleke 1244. godine. (...) To spominjanje Broda sredinom 13. stoljeća samo je jedno, znano, u dokumentima zapisano njegovo bivstvovanje, koje nas upućuje na njegovo srednjovjekovno 'krštenje'. A pošto se rađanje i rast jednog grada mjere veoma dugim hodom vremena, taj se proces, u našem slučaju, svodi na stoljeća. Jer, stoljeća, brojna, sva ona što su prethodila toj 1244. godini, bila su – ako tako možemo reći – temeljni kamenovi na kojima je nastajao grad koji će dobiti ruho i ime u predvečerje slabljenja feudalnog poretka i njegove već prenapregnute civilizacije.” [57]

Nakon tog kratkog amaterskog razmatranja o povijesno-epistemološkom značenju prvog pisanog spomena naselja (kao svojevrsnog "krštenja”), a uzgred i o dinamici razvoja srednjovjekovne civilizacije, Rem se okreće konkretnom povijesnom izvoru u poglavlju pod naslovom "O čemu govori povelja Bele IV?". Rem tu, uz ostalo, nabraja kada se sve prvi put spominju pojedina važnija slavonska i srijemska mjesta, u 12, 13. i 14. stoljeću, što po svemu sudeći treba razumjeti kao postavljanje okvira koji će potkrijepiti mišljenje da se i Brod prvi put u pisanim vrelima pojavljuje u to doba, u „etapi tzv. razvijenog feudalizma”. Na pitanje postavljeno u naslovu poglavlja Remov odgovor glasi ovako: "Tom poveljom ugarsko-hrvatski kralj poklanja biskupiji bosanskoj (sa sjedištem u Đakovu) posjede oko Broda, a značenje toga dokumenta proizlazi otuda što se Brod ovdje spominje kao 'villa Broid', dakle kao selo ili naselje pod tim imenom. U istoj ispravi govori se i o utvrdi opkopanoj šančevima (fossata qui dicitur Broid), pa je, eto, iz te kraljevske povelje-darovnice vidljivo da je najraniji Brod, točnije Brod koji nam je najranije poznat, Brod trinaestog stoljeća, bio naselje u neposrednoj blizini utvrde koja je imala obrambenu funkciju.” [58]

Removo tumačenje toga navodnog prvog spomena Broda temelji se, dakle, na Koprivčevićevu prijepisu ulomka povelje iz 1244. To potvrđuje i faksimil dijela stranice izdanja iz 1943. koji Rem donosi nekoliko stranica dalje [59] – doduše bez izričita citiranja izdanja o kojem je riječ, što zacijelo neće biti znak pukog nemara za bibliografsku egzaktnost, nego prije opreza i u to doba uobičajena zazora od navođenja publikacija iz vremena Nezavisne države Hrvatske (pri čemu je činjenica da je posrijedi lokalna i slabo poznata publikacija davala toj nepoćudnosti i dodatnu težinu, jer bi njezino citiranje imalo konotaciju aktivna otkrivanja i izvlačenja iz zaborava nečega za što je bolje da ondje i ostane).

Remova je knjiga promaknula navodni prvi spomen iz 1244. u red krupnih činjenica brodske gradske povijesti, barem kad je riječ o percepciji lokalne kulturne sredine, lišene kritičkog instrumentarija medijevističkog istraživanja. Osim toga, može se pretpostaviti da je pomicanje dokumentiranih gradskih početaka za dva stoljeća dublje u prošlost nego što se dotad mislilo i dokazivanje da se prvi spomen Broda nalazi u davnoj, k tome vrlo važnoj kraljevskoj listini naišlo na dobrodošlicu u mjesnoj kulturnoj javnosti ili barem među onim njezinim pripadnicima kojima su takva pitanja lokalne povijesti i baštine prirasla srcu. Lako je zamisliti da su u tom krugu Removi tekstovi dočekani kao hvalevrijedan istraživački proboj. No, vrlo brzo nakon pojave Remove knjige izdana je u Brodu nova povijesna knjiga koja je faktično razotkrila zabludu o 1244. i koja je mogla zarana prekinuti život te male historiografske konstrukcije klimavih nogu. Takva se društveno djelotvorna korekcija ipak nije dogodila, a razloge tome moglo bi se, bez dublje analize, raščlaniti ovako:

a) inercija lokalnog kulturnog života i tendencija da se jednom uvedeno pojmovlje povijesnog samopredstavljanja održi na životu usprkos "uskoznanstvenoj” kritici;

b) činjenica da je u ovom slučaju povijesna zabluda privlačnija od povijesnog realizma (usp. gore upravo rečeno);

c) razlika u utjecaju na lokalnu sredinu i ugled što ga u njoj imaju suprotstavljene strane koje se nadmeću oko valjane interpretacije prošlosti (drukčije rečeno: ima li u Brodu veću težinu riječ domaćeg kulturnog poslenika Rema ili riječ istraživača čiji su korijeni drugdje i koji je u Brodu takoreći samo prolaznik?).

Nova knjiga o kojoj je riječ jest monografija Franjevci u Brodu, objavljena 1984, kojoj je autor vrlo plodan crkveni povjesničar i teološko-nabožni pisac, franjevac Paškal Cvekan (1913-1998). Kao i u ostalim svojim djelima iste vrste, Cvekan se u toj knjizi nije strogo ograničio na prisutnost franjevaca i povijest njihova samostana u gradu, nego je zahvatio šire, i u druge pojedinosti mjesne povijesti. Premda je kao povjesničar bio samouk, Cvekan je nedvojbeno posjedovao talent, a u to vrijeme već i znatno iskustvo istraživača povijesnih dokumenata i njihovih kadšto varljivih tananosti. Tako mu je pažnju privukla Remova tvrdnja, protivna mišljenjima ranijih autora, da najstariji zapis o Brodu potječe iz 1244. Umjesto da se drži Koprivčevićeva prijepisa, Cvekan je, dakako, posegnuo za Smičiklasovim izdanjem izvornoga teksta. Donio je veći ulomak iz te kraljevske povelje i zaključio da "ona dva imena spomenuta u Belinoj darovnici: Boaraida i vila Braida nisu spomen starog Broda na tome području, kako se poveselio i utvrdio Vladimir Rem (Stari Brod, str. 15), nego ime Brazda, negdje pred vrhom brda kod današnjeg sela Paka”. Takvo tumačenje imenskih oblika iz 1244. Cvekan je potkrijepio povezavši Belinu darovnicu s listinom požeškog kaptola iz 1422. koju je gotovo u cijelosti objavio Mesić i u kojoj je još podrobnije opisano razgraničenje vlastelinstva bosanskih biskupa na zapadnoj strani, napose prema imanjima Čeha Levanjskih. Razmotrivši sve skupa, Cvekan je donio ovakav pravorijek: "Sve u svemu Belina darovnica iz 1244. ne spominje Brod. Brod ostaje zapadno od granične crte darovanih posjeda bosanskog biskupa (...) Nakon svega: prvi do sada poznati zapis Broda nalazi se godine 1470. i 1483., dakle u 15. stoljeću. To ne znači, da naselje Brod nije i prije postojalo. Možda i u 13. stoljeću kao i Tomica, ali pisanog dokaza nema. Da se ono vila Braida ili Remov Broid odnosi na Brod, Mesić, Brođanin, bi to sigurno s radošću istaknuo, jer je Belino pismo iz 1244. (...) poznavao. (...) Godina 1244. kao najstariji zapis o Brodu odpada kao neopravdana.” [60]

Iako je Cvekanovo izlaganje mjestimice pomalo zbrkano, jasno je da je ključni element njegova topografskog argumenta u sljedećem: zapadna međa biskupskog vlastelinstva tekla je po granici između Vukovske i Požeške županije; Brod se nije nalazio uz tu granicu, nego malo zapadnije u Požeškoj županiji, pa prema tome nije ni mogao biti spomenut u potvrdnici Bele IV. To je stanovište potpuno ispravno, a pridodaju mu se kod Cvekana i drugi momenti koji isključuju Brod iz povelje iz 1244.

Na svu tu argumentaciju Vladimir Rem nije mogao pravo odgovoriti, jer po stručnoj naobrazbi i istraživačkom iskustvu nije bio dorastao razini raspravljanja koju je zadao Cvekan. No, u novoj knjizi Brodske teme i dileme, objavljenoj 1987, Rem ipak nije odustao od teze za koju se dotad zalagao. Odgovor na Cvekanovu raspravu uvrstio je u knjigu kao njezino prvo poglavlje, kojemu je dao naslov "Brod mlađi dva stoljeća?”. [61] Takva formulacija naslova neobična je jer ostavlja dojam kao da je veća starost grada Broda, s početkom u 13. stoljeću, dobro utvrđena i široko usvojena činjenica, a sada kao da se našao netko da takvu starost dovede u pitanje. Već se i iz takva naslova može naslutiti da autor više nastoji pridobiti lokalnu javnost za svoje stanovište (tj. za "stariji”, a ne "mlađi” Brod), nego što može ponuditi valjane argumente u raspravi u koju se upušta. Tekst poglavlja potvrđuje takav dojam. U njemu se Rem više bavi sporednim potpitanjima, nevažnim za osnovni prijepor, kao npr. time je li Cvekan s pravom ustvrdio da je Ignjat Brlić jedan od starijih autora na koje se Rem oslonio u prethodnoj knjizi. Rem tu ponavlja i svoje etimologiziranje oko imena Brod, koje se u biti svodi na neosnovano povezivanje imenice brod s imenicom prohod. O meritumu stvari, u obranu svojeg stanovišta da se Brod spominje u kraljevskoj povelji iz 1244, Rem piše samo to da se "u svemu tome oslanjao na dosadašnja saznanja, na povijesne izvore također". [62] Opet, dakle, implicitno sugeriranje da ima mnogo tih "dosadašnjih saznanja” i "povijesnih izvora” što govore u prilog tezi o spomenu 1244. U istom smislu Rem pri kraju poglavlja postavlja i retoričko pitanje: "Nije li njegovo [tj. Cvekanovo] insistiranje na tvrdnji da se 'ono o villa Braida ili Remov Broid' ne odnosi na Brod zapravo zahtjev za reviziju svega onoga do čega su došli suvremeni istraživači brodske prošlosti?" [63] Koji su to „suvremeni istraživači" koji su navodno došli do toga što sada zastupa Rem? U sljedećoj rečenici Rem piše: „Tu u prvom redu imam u vidu nalaze dra Ivana Kovačevića..." pa onda citira onu šturu rečenicu iz Kovačevićeva vodiča. Nema tu ni traga priznanju da je Kovačevićeva rečenica zapravo jedini primjer iznošenja takva mišljenja prije samog Rema, i da se ona "dosadašnja saznanja”, "povijesni izvori” i "suvremeni istraživači brodske prošlosti" zapravo svode na Kovačevićevu šturu konstataciju i prije toga na ulomak povelje iz 1244. kako ga je preradio Koprivčević (u prilogu iz 1943. koji se Rem još uvijek ustručava izravno citirati). Sve u svemu, Remov novi napis o toj temi, promatran sam za sebe, ostavio je za sobom predodžbu da je mišljenje o spomenu Broda 1244. već duže vrijeme široko usvojeno u stručnim krugovima, da se ono temelji na solidnim povijesnim izvorima i iza sebe ima ozbiljnu historiografsku tradiciju, pa premda u tom sklopu ima, dakako, još nekih otvorenih pitanja o potankostima, dovođenje u sumnju takva mišljenja u cjelini znači nekakvu herezu ili "revizionizam”. Ništa od toga, međutim, kao što smo gore vidjeli, ne odgovara stvarnom stanju.

( ... )