2. Slavonski Brod u kraljevskoj povelji iz 1244?

Kao što je gore spomenuto, povjesničari su već odavna utvrdili da se u sačuvanoj pisanoj građi naselje Brod, na mjestu današnjega Slavonskog Broda, pojavljuje od sredine 15. stoljeća nadalje. Tako je već Matija Mesić (1826-1878), jedan od prvaka hrvatske historiografije u 19. stoljeću, znao za izvor koji Brod spominje u vezi s 1450. godinom (sam dokument je iz 1483), kao i za više njih s kasnijim podacima. [44] Na izvornu građu koju je priredio Mesić oslonio se potom Vjekoslav Klaić (1849-1928) te je u svojem ranom radu, zemljopisnom priručniku o hrvatskim etničkim krajevima, u knjizi objavljenoj 1880, prenio podatak koji se odnosi na 1470. godinu. [45] Na Mesića se oslonio i Ignjat Brlić (1834-1892), brodski odvjetnik i političar, koji je za tisak priredio kroničarske zapise i sjećanja svoga oca Ignjata Alojzija i objavio ih u više nevelikih svezaka 1885. i 1888. Među priređivačkim dodacima Ignjata Brlića tako stoji i napomena u vezi s 1450. godinom, kada se u Brodu zbio sukob članova vlastelinskih obitelji Berislavića Grabarskih i Čeha Levanjskih. [46] Potkraj 19. stoljeća izašla je u Budimpešti druga knjiga velikog povijesnogeografskog i arhivskog priručnika Dezsőa Csánkija u kojoj je taj u to doba ponajbolji poznavatelj ugarske srednjovjekovne diplomatičke građe što se čuvala u tadašnjem Mađarskom kraljevskom državnom arhivu i u raznim drugim privatnim arhivima donio sustavan pregled i kratke izvatke iz dokumenata o naseljima srednjovjekovne Požeške županije te je u tom sklopu citirao četiri različite listine za posjed i utvrdu Brod u razdoblju od 1450. do 1489. Te je Csánkijeve preglede za županije u međurječju malo poslije preuzeo i na hrvatski jezik preveo osječki gimnazijski profesor i povjesničar Josip Bösendorfer (1876-1957), ne dodavši u vezi s Brodom nikakvih novih pojedinosti. [47] Iste je podatke o srednjovjekovnom Brodu Bösendorfer poslije sažeto ponovio i u svojem članku o Brodu na Savi u trećem svesku nedovršene Hrvatske enciklopedije koja je izlazila u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, konstatirajući da, premda je Brod postojao i ranije, "povijesni ga dokumenti izričito spominju tek u 15. st.”.[48] Povjesničar Rudolf Horvat (1873-1947), tada umirovljeni gimnazijski profesor u Zagrebu, u knjižici o Slavonskom Brodu objavljenoj 1941. spomenuo je kao najraniji podatak o Brodu onaj iz 1470, oslonivši se u tome na Klaića. [49] I u stručnim radovima objavljenim poslije Drugoga svjetskog rata opetovale su se iste tvrdnje, a njihovi su se autori i dalje izravno ili posredno oslanjali na stare istraživačke rezultate Mesića i Csánkija. Tako je brodski gimnazijski profesor Antun Milinković u svojem sažetom pregledu brodske povijesti objavljenom 1955. ustvrdio: "Prvi put se spominje naselje s imenom Brod 1450. godine”, prepričavši uz to događaj iz te godine prema Mesićevim radovima. [50] I članak o Slavonskom Brodu u Enciklopediji Jugoslavije, iz 1968, ponavlja u kraćem obliku podatke iz Hrvatske enciklopedije. [51]

Usporedo s tom historiografskom tradicijom o počecima Broda, gotovo jedno stoljeće kasnije pojavila se o njima nova teza. Izvan krugova profesionalnog istraživanja srednjeg vijeka, u lokalnoj slavonskobrodskoj kulturnoj sredini, uobličilo se u drugoj polovici 20. stoljeća mišljenje da se grad Brod spominje u pisanim vrelima pod tim svojim imenom puna dva stoljeća prije podatka o 1450. godini, o kojem su referirali Mesić i Csánki. Nije se pritom radilo o otkriću kakva novog, dotad nepoznata ili nezapažena dokumenta, nego o dobro poznatu i odavna korištenu pisanom izvoru, koji bi navodno, prema ovom mišljenju, sadržavao najstariji zapis o Brodu. To je znamenita povelja kojom je ugarski i hrvatski kralj Bela IV 20. srpnja 1244. potvrdio bosanskom biskupu i njegovoj biskupiji posjede koje je taj biskup nešto ranije dobio od Belina brata hercega Kolomana i od bosanskog bana Ninoslava. Ta se kraljevska potvrdnica iz 1244. nije sačuvala u izvornom obliku, kao materijalni artefakt, nego samo kao tekst cjelovito prepisan u papinsku potvrdnicu iz 1375. Kao Kolomanovu donaciju Bela IV je tako bosanskom biskupu potvrdio prostrane posjede u Vukovskoj županiji čija su imena u papinskom prijepisu potvrdnice zapisana u oblicima Dyacoui Blezna. Prvo se odnosi na Đakovo (to je najstariji zapis toga toponima), a drugo ime do danas čuva potok Brezna koji izvire na Dilj-gori, teče kroz Trnjane i Zadubravlje i utječe u Biđ. Ta dva velika posjeda ležala su uz Savu, jedan do drugoga, čineći vlastelinsku cjelinu. Belina potvrdnica potanko opisuje vanjske međe te cjeline. [52]

Na misao da se u jednom dijelu opisa međa tih biskupskih posjeda spominje mjesto Brod prvi je, koliko znamo, došao BrođaninJosip Koprivčević (1887-1951), pravnik i marljiv povjesničar-amater (bio je i brodski gradonačelnik 1943-1945). On se u dvama svojim radovima pozabavio poviješću srednjovjekovnih gospodara Broda i okolice, plemića i velikaša Berislavića Grabarskih, pa je u tom sklopu naveo i neke činjenice o Brodu u 15. i 16. stoljeću. [53] Kada je ponajviše njegovom zaslugom u Brodu tijekom Drugoga svjetskog rata osnovano Hrvatsko kulturno društvo "Berislavić” i pokrenuto društveno glasilo pod naslovom Prilozi za upoznavanje Broda i okolice, u prvom (i jedinom) broju toga glasila, tiskanom 1943, Koprivčević je objavio tri priloga. U jednom od njih, naslovljenom "Spomenici Broda”, donio je izvatke iz nekoliko starijih dokumenata za koje je u kratku proslovu poželio "da posluže piscima za razprave o Brodu i za znanstveno proučavanje njegove prošlosti”. Prvi je od tih izvadaka uzet iz teksta potvrdnice Bele IV iz 1244. prema Smičiklasovu izdanju. Koprivčević je izvadak naslovio "Ugarsko hrvatski kralj Bela potvrđuje posjede bosanskom biskupu iz Đakova god. 1244., čije granice prolaze kraj Broda”. Izvadak odgovara početnom dijelu opisa međa biskupskog posjeda, od rijeke Save do "zemlje Nevne” (današnje Levanjske Varoši). [54]

Začudo, Koprivčevićev prijepis toga ulomka vrlo je neprecizan. Ima u njemu izostavljanja riječi, pa i većih ulomaka izvornog teksta, nehotičnih slovnih pogrešaka u prijepisu, ali i nekoliko očito svjesnih prekrajanja i dotjerivanja izvornih grafija. Tako su, na primjer, riječi ascendit i vertitur iskrivljene u ascediti ventitur, a izričaji ubi oritur i ibi deserit pretvoreni u ut oritur i illi deserit (po tome bi se reklo da prepisivač vrlo slabo poznaje latinski jezik). I svi toponimi koji se javljaju u tom kratkom ulomku također su ponešto izmijenjeni u odnosu na Smičiklasovo izdanje. Ostaje zagonetno zašto je Koprivčevićev prijepis takav kakav jest. Površnost i žurba u poslu najočitije su objašnjenje, a moguće je da prijepis iz Smičiklasa i nije napravio sam Koprivčević, nego netko neuk i posve nevičan latinštini i općenito tekstualnoj preciznosti. Ukratko, Koprivčevićev prijepis posve je neupotrebljiv "za znanstveno proučavanje”. Tko se želi udubiti u topografsku interpretaciju toga dijela teksta potvrdnice iz 1244. mora se neizostavno držati Smičiklasova izdanja, na koje Koprivčević upućuje kao na predložak svojeg prijepisa, a taj prijepis posve zanemariti.

(...)