Te je 1994. godine objavljen i novi turistički vodič Slavonskog Broda, gdje se o počecima grada kaže ovo: "Hrvatski grad u bogatoj Slavoniji na rijeci Savi prvi put spominje se u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV 1244. godine kao villa Broid – utvrđeno naselje u posjedu plemića Berislavića Grabarskih, ali njegovi temelji postavljeni su davno prije”. [73]

Hrvatska je pošta izdala i prigodnu poštansku marku u čast brodske 750. obljetnice. Premda su na marci istaknute godine 1244-1994. što omeđuju obljetnicu, ilustracija na njoj ne prikazuje nikakav srednjovjekovni motiv, nego tlocrt znamenite brodske tvrđave iz 18. stoljeća.

Ipak, nešto je u svemu tome bilo neobično. Nigdje se nije pojavio nikakav novi stručni prilog o spomenu Broda u povelji iz 1244. Nijedan naš povjesničar srednjeg vijeka nije tih godina o tome napisao ništa novo. Začudo, ni zbornik znanstvenog skupa održanog 1994, koji je objavljen tek 2000. godine, nije donio nikakav medijevistički prilog o Brodu (izlaganje Ive Goldsteina jedno je od onih koja se nisu našla u pisanom obliku u zborniku skupa). Navodne činjenice na kojoj se temeljila obljetnica tek se ovlaš dotaknuo jedan od autora radova u zborniku, Andrija Šuljak (1936-2010), temeljit povjesničar i profesor đakovačke bogoslovije, koji je u svojem prilogu posvećenom temi iz crkvene povijesti novog vijeka i napose 18. stoljeća, u uvodnom dijelu kratko ocrtao početke nadležnosti Bosanske biskupije sjeverno od Save: "Naime, darovnicama hercega Kolomana i kralja Bele IV. bosanski biskup postaje gospodar prostranog imanja, dobiva svjetovnu vlast na tom području i – što je najvažnije – kralj mu daje duhovnu vlast. To znači da se područje đakovačkog biskupskog posjeda – Đakovština izdvaja iz Pečuške biskupije, koja se u to doba prostirala i na ovim hrvatsko-slavonskim krajevima. Na jugozapadnim granicama ove nove Bosansko-đakovačke biskupije nalazio se i Brod, ali još uvijek u sastavu Pečuške biskupije”. [74] Treba li to potonje razumjeti kao da se Šuljak suglasio s tezom da se u darovnicama iz 13. stoljeća, u opisu međa novoga biskupskog vlastelinstva, izričito spominje Brod? Formulacija je dovoljno neodređena (a u danim okolnostima možda i "diplomatska”) da može, ali ne mora značiti to.

U svim tim obljetničkim aktivnostima spomen Broda u povelji iz 1244. uzimao se kao riješena stvar. Nitko ga više u to vrijeme nije razmatrao kao istraživački problem. Iznimka je u toj znanstvenoj šutnji u godinama oko obljetnice bio jedino geograf Mirko Marković (1929-2009), rođenjem Brođanin, tada upravitelj Etnološkog zavoda JAZU u Zagrebu, koji se pretežito bavio poviješću kartografije, na čemu je i doktorirao, a uz to je pisao o sezonskom stočarstvu naših dinarskih krajeva. Marković je 1993. objavio svoje kapitalno djelo, raskošno opremljen sintetski pregled starijega kartografskog prikazivanja hrvatskih zemalja do 19. stoljeća. [75] Uz ostalo je Marković pripremao i gradivo za historijskogeografsko djelo o Slavonskom Brodu. Pravodobno mu je iz Broda ponuđeno da to djelo dovrši kako bi bilo objavljeno u sklopu proslave obljetnice. Marković je do ljeta 1993. dovršio obiman rukopis i ovaj je 1994. tiskan kao izdanje brodskog ogranka Matice hrvatske, u tri tisuće primjeraka, s punim znanstvenim aparatom i s mnogo ilustracija u boji, u raskošnoj opremi kakva dolikuje visokoj obljetnici. [76]

U predgovoru knjizi Marković je upozorio da to djelo nije u pravom smislu povijesna monografija, jer je on povijest Broda promatrao "više s gledišta historijske geografije, a manje s gledišta opisa pojedinih događaja”. [77] Takvo je gledište, međutim, posve mjerodavno za problematiku izvora na kojem se temelji prihvaćena obljetnica grada. Navodni spomen Broda u povelji iz 1244, naime, upravo i jest pitanje povijesne geografije i topografije. U svojem osvrtu na to pitanje Marković se bez ozbiljnijih rezervi priklonio gledištu kakvo je tada prevladalo u samome Slavonskom Brodu. Teško je sa sigurnošću znati je li to bio nepristran zaključak što ga je Marković – rasuđujući kako najbolje umije – izvukao iz analize izvornih podataka, ili su ga za takvo stanovište pridobile "izvanznanstvene” okolnosti: na ponudu iz Broda da napiše prigodnu obljetničku monografiju teško je mogao odgovoriti rukopisom u kojem osporava sam temelj obljetnice, ako mu je bilo stalo do toga da tu ponudu prihvati i knjigu objavi u obljetničkom kontekstu i ruhu. S tim u vezi zanimljivo je primijetiti da se Marković u jednom ranijem radu već doticao sadržaja povelje iz 1244. U radu o Đakovu i Đakovštini objavljenom 1976. sažeto je prikazao sadržaj te povelje, služeći se Fermendžinovim sažetkom i jednim radom Ferde Šišića, te je u tom sklopu napisao: "Zapadna međa darovanoga feuda doticala je mjesto Tomicu, sjevernije od Sl. Broda. Tu je đakovački posjed doticao susjedni feud bana Borića”. [78] Marković tu, dakle, još ne tvrdi da se i Brod spominje uz jedan odsječak međa biskupskog vlastelinstva.

Već u predgovoru obljetničke monografije Marković se ipak osvrće na prijepornost spomena Broda na kojem se temelji obljetnica te odmah odbacuje valjanost takva osporavanja. On tu o tome piše: "Jubilej proslave 750. godišnjice Broda proizlazi iz isprave hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV iz 1244. godine a u kojoj se spominje opkop Boaraida i selo Braid ili Broid. Iako su u novije vrijeme neki autori iznijeli mišljenje da ta imena ne označuju dosadašnji Brod, objektivna analiza spomenute isprave ne daje za to znanstvenu potvrdu. Prema tome, dok netko doista znanstveno i dokumentirano ne dokaže da se ta imena ne odnose na današnji Brod, postoje opravdani razlozi da se oni smatraju prvim poznatim spomenom Broda.” [79]

Već je taj sažetak kontroverzije problematičan. Obrnuto od toga što tvrdi Marković, mišljenje koje je izneseno "u novije vrijeme” jest ono da se Brod spominje 1244; mišljenje da se Brod prvi put spominje tek u 15. stoljeću puno je starije. Markovićeva tvrdnja o tome vjerojatno nije plod tendencioznosti, nego samo površnosti. Začuđuje i logika posljednje rečenice: zašto bi teret dokazivanja bio na onome tko misli da povelja Bele IV ne spominje Brod, a ne na onome tko misli da ga spominje? Osim toga, "znanstveno i dokumentirano dokazivanje” u prilog negativnom mišljenju – da tu nije posrijedi Brod, nego nešto drugo – već je provedeno. Zašto Marković misli da Cvekanovo razmatranje toga pitanja nije dovoljno "znanstveno i dokumentirano”, u čemu ono ne zadovoljava te kriterije? Kao što će se poslije pokazati, gotovo svi elementi valjanoga dokaza nalaze se već ondje, u raščlambi na stranicama Cvekanove knjige.

Svoju vlastitu analizu povelje iz 1244. i njezina navodnog spomena Broda Marković podastire u poglavlju pod naslovom "Pojava i razvoj srednjovjekovnog Broda”. On tu opet uvodno napominje da se podatak u toj povelji "smatra danas prvim poznatim spomenom Broda u povijesnim dokumentima”. [80] Ni riječi o tome da to tako ne gleda nitko od naših povjesničara srednjega vijeka i da se zapravo radi samo o gledištu koje je zavladalo u brodskom kulturnom krugu na temelju nedavnih napisa Vladimira Rema. U sklopu poglavlja Marković donosi hrvatski prijevod cjelovite Beline povelje (izradila ga je savjesno i pouzdano Jasna Marković), premda se u njoj samo mali dio odnosi na topografiju vlastelinske međe u okolici današnjeg Broda. U tumačenju toga dijela povelje očituju se manjkavosti Markovićeva razumijevanja povijesnotopografskih odnosa na tom terenu, a u nekoj mjeri i općenito. Tako početnu točku opisa međâ (u latinskom izvorniku: incipit a fluvio Zaua, ubi oritur fluvius Boyg) Marković tumači ovako: "Početak vlastelinske granice bio je na rijeci Savi, i to na zemljištu gdje izvire potok Biđ. Dakako, tako određena granica dosta je nejasna, jer potok Biđ nema svoga izvora, već se stvara od više manjih potoka koji silaze s južnih obronaka Dilja, istočno od Broda.” [81] Premda drugdje ističe da su "hidrološke prilike na zemljištu oko današnjega Broda bile u srednjem vijeku drukčije nego danas”, Marković u ovom slučaju ne zna da je Biđ, kao i nešto istočnije Bosut, imao svoj početak upravo na Savi. Biđ, kao i Bosut, nije pritok Save u pravom smislu riječi, nego njezin veliki odljevni rukavac ili ogranak. Prema tome, tvrdnju u povelji iz 1244. treba razumjeti doslovno (mjesto na Savi gdje počinje Biđ), a ne je zamućivati rastezljivim tumačenjem. To znači da u daljnjoj argumentaciji ništa ne koristi Markovićeva konstatacija da se "u srednjem vijeku izvorišno područje Biđa nalazilo zapadnije” nego što je to postalo nakon prokapanja kanala Glogovice u 19. stoljeću. S tim se argumentom ne može postići to da se "toponimi iz Beline povelje pomiču više na zapad”, kao što bi želio Marković. [82]

U svojoj analizi topografije zapadne međe biskupskog vlastelinstva Marković uzima u obzir, kao i prije njega Cvekan, vrlo zanimljivu i sadržajno usko povezanu listinu o vlastelinskom razgraničenju iz 1422. Tu je ključna razlika između Cvekana i njega što on odbacuje mogućnost da su prokop ili jarak "zvan Boaraida” i "selo Braida” iz 1244. u osnovi istovjetni onome što se u listini iz 1422. spominje više puta pod imenom Barazda. Dakako, Marković je morao odbaciti takvo povezivanje ako je želio Brod zadržati u igri u vezi s poveljom iz 1244. Prihvatiti takvu identifikaciju značilo bi da otpada svaka kombinacija s Brodom, jer je za lokalitet Barazda u listini iz 1422. posve jasno da se nalazi daleko od Broda, a ni ime mu se ne može tumačiti kao iskvareni zapis imena Brod. No, kolikogod se Marković trsio dokazujući da jedno s drugim nema veze i da je Cvekanova argumentacija manjkava, nema nikakve sumnje da je tu posrijedi jedan te isti topografski sklop i u osnovi jedno te isto zemljopisno ime. Podrobno tumačenje i usporedba obiju listina ne ostavlja nimalo mjesta za sumnju u tom pogledu.

Ali to još nije sve. Čak i ako se zanemari dragocjeni i podacima prebogati izvor iz 1422. (zamislimo na trenutak da se nije sačuvao, poput tolikih drugih), ako se dakle pažljivo prouči samo ono što stoji u kraljevskoj povelji iz 1244, i tada se pokazuje da je povezivanje njezina sadržaja s Brodom posve nategnuto i zapravo neodrživo. Sličnost imenâ sasvim je površna i navodna veza među njima filološki neobjašnjiva. S topografskog gledišta to povezivanje također nema smisla. To u konačnici potvrđuje i rezultat Markovićeve analize. On je uložio puno truda u to da zapadnu posavsku granicu biskupskog vlastelinstva pomakne što više prema zapadu, bliže Brodu. Zatim se trudio dokazati da se selo Braida "nalazilo još u savskoj nizini”, a ne negdje na pristrancima Dilj-gore. Nadalje je pretpostavio da se to selo nalazilo na zapadnoj strani vlastelinske granice, iako nikakva pojedinost u povelji ne upućuje na to. Čak je i ime toga sela malo preinačio, u oblik "selo Braid”, možda zato da glasovno bude zeru bliže imenu Brod. [83] Nakon svega toga natezanja, najviše što je Marković mogao ponuditi kao egzaktan zaključak jest ovo: "Ukoliko se selo Braid nalazilo zapadnije od spomenute granice, onda se doista moramo zapitati gdje se ono zapravo nalazilo. Mnogo dilema o tome pitanju sigurno nema i svatko tko imalo poznaje konfiguraciju zemljišta između Broda i Vrbe mora pomisliti na hunjku na kojoj se danas nalazi brodsko groblje. To je u ono doba bila izvanredno povoljna lokacija za smještaj srednjovjekovnog sela, jer je bila zaštićena od poplava rijeke Save.” [84]

Ustvari, nema nikakva dokaza da je na zemljištu novovjekovnog brodskog groblja stajalo srednjovjekovno selo, a još manje ima dokaza da bi se to selo zvalo upravo – Brod. Dapače, ako ondje jest postojalo nekakvo selo, sigurno je da se ono nije zvalo Brod, jer je to mjesto od Save udaljeno više od jednog kilometra ravnom crtom, a gotovo je tri kilometra u ravnoj crti daleko od stare utvrde kod ušća Mrsunje u Savu, nasuprot savskom otoku, gdje se najvjerojatnije i prema svemu što znamo nalazio riječni prijelaz, brod, koji je dao to ime utvrdi i naselju uz nju. Sve u svemu: niz neuvjerljivih tumačenja i klimavih pretpostavaka doveo je Markovića do gore citiranoga zaključka, da bi se naposljetku i sam taj zaključak pokazao teško prihvatljivim i nevjerojatnim. Marković je bio svjestan da je njegovo rješenje čitavoga pitanja u prostornom smislu nategnuto pa je na kraju napomenuo i ovo: "Ime toga naselja javlja se na periferiji današnjega Broda i zato nema valjana razloga da ga ne identificiramo s današnjim naseljem...”. [85] Problem je, naravno, u tome što se na gradskom području današnjega Slavonskog Broda u prošlosti nalazilo više različitih naselja, odreda neusporedivo manjih od modernog grada. To je tako po svemu sudeći bilo i u srednjem vijeku. Buduća istraživanja brodske povijesti doista će trebati pokušati utvrditi koja su sve srednjovjekovna naselja postojala na današnjem brodskom gradskom području i gdje su se pobliže nalazila. Svako od tih naselja moglo bi se, slijedimo li Markovićev način razmišljanja, "identificirati s današnjim naseljem”. No, samo se jedno od tih naselja u kasnom srednjem vijeku zvalo Brod i jedino je ono po imenu, a to obično znači i topografski, izravni prethodnik ili povijesni "predak” današnjega Broda. Jedno je, dakle, pitanje gdje se nalazio taj stari Brod i u kojim se sve izvorima on spominje. Sasvim je drugo pitanje naseobinska povijest čitavoga današnjeg gradskog područja. Tu se mora računati i na naselja različita od staroga Broda. Ne može se za svako i bilo koje od tih naselja uzeti da se u srednjem vijeku zvalo Brod samo zato što se nalazilo negdje na gradskom području današnjega Broda!

Sažmimo sud o Markovićevoj analizi i zaključcima. Niti je potvrđeno da se na zemljištu brodskog groblja nalazilo srednjovjekovno naselje, niti se to možebitno tamošnje naselje moglo zvati Brod, niti se u povelji Bele IV spominje ikakvo naselje na toj lokaciji, niti se naposljetku u toj povelji uopće spominje toponim Brod. O potonjim dvama momentima bit će još govora u sljedećem poglavlju ovog rada.

Svoje pogrešne i ni na čemu utemeljene zaključke – kolikogod oni površnu pogledu mogu izgledati kao "znanstveno i dokumentirano dokazivanje” – Marković je sažeto ponovio i u novijoj, također opsežnoj i raskošno tiskanoj sintetskoj knjizi o povijesti naselja i stanovništva u Slavoniji: "Selo Brod spominje se prvi put 1244. godine u povelji kralja Bele IV. u kojoj se govori o razgraničenju đakovačkoga vlastelinstva i posjeda potomaka bana Borića. Čini se da je to selo ležalo na lokaciji gdje se danas nalazi brodsko groblje. Nema sumnje da je to selo dobilo ime prema obližnjoj skeli kojom su se prevozili ljudi preko Save. Sudbina je toga sela do 15. stoljeća nepoznata.” [86]

Nakon Markovićeve monografije i javnog obilježavanja navodne brodske 750. obljetnice, tvrdnja o spomenu Broda u povelji Bele IV počela se pojavljivati i u široj stručnoj literaturi. Na primjer, Andrija Zirdum (1937-2017), bosanski franjevački povjesničar, to je konstatirao bez ikakva problematiziranja u svojem pregledu povijesti naselja brodskog i gradiškog kraja. [87] Naposljetku, teza o prvom spomenu Broda prodrla je i u novu Hrvatsku enciklopediju, gdje se u članku o Slavonskom Brodu može pročitati: "Brod se prvi put spominje 20. VII. 1244. u povelji kralja Bele IV. Arpadovića”. [88]

... nastavlja se.