PROŠLO je trideset godina od pada grada, rođena sam u Vukovaru u ljeto 1991. pa je izvjesno da i ja brojim tri desetljeća. Osjećam se blagoslovljeno što nisam nikad osjetila mržnju, ali nažalost ne mogu isto reći za bijes koji je posljednjih godina jači nego ikada i nema baš nikakve veze s ljudima s druge strane Dunava. „Isključena" sam već nekoliko dana, strahujem od ulaska na fejs, jer znam da se godišnjica pada u ovo doba godine mrcvari barem tjedan dana. Tako paše današnjoj vlasti, a i svim onima prije nje. A meni je i onaj jedan dan uglavnom baš bio previše.

Današnjim generacijama nije dozvoljeno smijati se barem tjedan dana godišnje pa sam, tješim se, ipak dobro prošla. Nekidan sam sjedila s jednim čovjekom koji ima gotovo 70 godina. Rat je dočekao u Vukovaru i nije nam bila namjera da o tome govorimo, ali mi se Vukovarci, sačuvaj me Bože patetike, prepoznamo po Dunavu u očima. Kazao mi je da do zadnjeg trenutka nije vjerovao da će početi rat. Onda je vidio osakaćen jablan i nikada se više nije vratio. Nekome bi bilo makar čudno da se netko zgrozio nad nekom biljkom, da stablo može prognozirati najveći užas i pozivati na egzil, ali to nisam ja. Meni je sve bilo jasno. Kazao mi je i da je tada zrak imao miris rata. Počeo mi je objašnjavati uvjeren da mislim da sere i da ne možeš osjećati takvo što, a onda sam ga prekinula.

Vratilo mi se potisnuto sjećanje. Moj prvi ulazak u Vukovar nakon mirne reintegracije. Najmanja sam ikad. A grad zaudara po smrti. Takav smrad ostane u tebi zauvijek. Hodam i bojim se. Magla je nerealna. Izgleda kao da je progutala grad, a siva više nije boja, nego realnost. Sve je razrušeno do temelja, a ono malo što nije, izrešetano je metcima. Jebote kako me je bilo strah. Nikad nisam priznala. Stara je kasnije naumila da nas fotka ispred vodotornja, a neki tip je stao s autom i uperio pištolj u nas. Povikao je: „Jebem vam mater ustašku". Onako luda počela je voziti za njim, ne znam što je htjela postići, ali dobro je da ga nije stigla. Kasnije su obljetnice kada sam dolazila bile sve lakše. Jednostavno sam morala ubiti sjećanja da bol ne ubije mene. Čekala sam da se grad ponovo rodi. Valjda ću se onda roditi i ja. Grad se obnovio, ja sam odrasla i više se ne bojim. No, grad je ipak obnovljen s jednom intencijom – da trajno ostane muzej smrti. I da na toj smrti vječno parazitiraju. Plan bez greške jer je dobar dio ovog naroda bolesno morbidan i voli graditi identitet na tuđim ranama.

Pričam baš sa starom jučer, nemamo neki odnos, ali užasno me je nanerviralo kada mi je obznanila da joj jedna žena govori gdje mora položiti svijeću mrtvom suprugu na Mostu branitelja u Rijeci. Ta ista žena branila je svojoj kćeri da se druži sa mnom kada sam imala 14 godina jer dolazim iz desničarske obitelji. Bila je vrla ljevičarka tada. Danas joj više nekako paše nakalemiti se na tuđu patnju jer je popularno vikati Vukovar i lizati šupak braniteljima. Ne svim braniteljima naravno. Puno ih se danas srami reći da su bili branitelji, kao što se i ja ponekad sramim reći da sam iz Vukovara. Ali ne sramim se zbog sebe ili zbog grada, sramim se zbog svih drugih koji godinama besramno prostituiraju grad. Govorila sam već da žalim čovjeka koji se nema nakačiti na ništa drugo osim na rat, ali u posljednje vrijeme svršavanje na mrtve je dobilo novu dimenziju.

Ne mogu vam opisati koliko sam bijesna zbog toga, godinama pokušavam istresti gnjev na papir, ali ne ide. Jedino želim nestati kada vidim huligane maskirane u navijače kako besramno viču 'Vukovar' kako im se ćefne jer se ne znam nositi s prijezirom koji me preplavljuje. Konstantno se pitam otkud ljudima pravo da Vukovar spomenu godišnje više puta negoli što sam ga ja spomenula u cijelom životu, da svakom iole normalnom čovjeku u potpunosti ogade svaku pomisao na grad. Zanima me, kao i na svaku obljetnicu, hoće li šarada smrti ikada završiti. Ili će se čekati da i posljednja mladost iščezne iz grada. I dok slutim odgovor, psovka koju pritom zamislim, gora je i od Dežulovićeve.