KADA je podignuo telefonsku slušalicu, da ga ne poznajem, mislila bih da se na poziv javio neki mladac - u četrdesetima. Zvonki, vedri glas odavao je dobro raspoloženje, a na moj komentar kako zvuči mladenački, kroz smijeh je odgovorio, „pa ja radim na tome" . I danas, u 79. godini, Tvrtko Exle, točno zna što hoće i što ne želi, a kao rijetko tko prilagođava si život koristeći svaku i najmanju mogućnost za dobro druženje ispunjeno ugodnim razgovorom, smijehom, uz dobru hranu svirkom, pjesmom…Mnogi koji ga znaju dugi niz godina zaključuju kako Tvrtko posjeduje ono što nazivamo - umijeće življenja.

U glazbi je od djetinjstva. To je, čini se, bio i jedini prirodan put jer su njegova prva sjećanja vezana za majku koja lijepo pjeva dok je u kući od rođenja gledao klavir koji je majka donijela u miraz.

Generacije iz sredine prošlog stoljeća, Tvrtka poznaju kao vlasnika prvog brodskog diskokluba, prvog „diskača" od Zagreba do Beograda. „Da, otvorio sam ga 13.2.'71. godine. Tada je disko klubova bilo samo u Zagrebu i na moru u Rijeci, Opatiji, a nije ih bilo ni u Beogradu." U veljači je ove godine prošlo pola stoljeća od otvaranja tog kultnog mjesta u kojem se okupljala generacija posebice iz pedesetih, studenata koji su često dolazili kući iz Zagreba i drugih mjesta. Među inima i sama sam se veselila dolasku s faksa, kada sam kao i moje prijateljice jedva čekala da se „skockam" i da pokažem, ali i naučim, nove plesne korake. Bilo je to vrijeme svojevrsne kulturne preobrazbe. Pogotovo što je to bio prostor u kojem su se, osim vrsne glazbe i plesa, predstavljali mladi glazbenici, slikari, poete …

Na ideju je za otvaranje „diskača" Tvrtko došao baveći se, kako kaže, profesionalno svirkom. „Dok smo '70. s Radojkom Šverko pet mjeseci svirali po jadranskoj obali, u Rovinju smo nakon svirke na sv. Katarini išli u disko klub i tu mi se rodila ideja, pogotovo što je i moj otac navijao da se vratim kući. Posebice je to bilo važno kada su dvojica starije braće, Kruno i Čedo, otišla svaki za svojim poslom.

Porijeklo iz poznate obrtničke obitelji

Potječe iz poznate brodske obrtničke obitelji, a vitalnost i životnu energiju zahvaljuje genetici, prije svega obitelji Exle. No, umijeće života mu je, kako kaže, bogom dano.

„Sve što izvire iz mene dio je tog naslijeđa. Okruženje u kojem sam odrastao utjecalo je i na moja usmjerenja i odabire. Najmlađi sam od nas četiri brata (jedan je brat umro) i bio sam razmažen." A priča kreće ovako. „Moj šukundjed, porijeklom Francuz doselio je u Brod. U vrijeme Napoleona zapeo je kao zarobljenik negdje u Mađarskoj gdje je i ostao, vjerojatno se privukao nekoj Mađarici. Po svemu sudeći riječ je o vojnicima, zanatlijama. Moji su bili baš bačvari, moj pradjed, djed, otac pa i najstariji brat. U Brodu je prvu bačvariju, negdje iza 1860. godine, otvorio moj pradjed. Dok su muškarci pripadali onom katoličkom dijelu obitelji, ženski dio potječe od njemačkih protestanata, a žene su donosile stroži način života. U kući su međusobno komunicirali na njemačkom i mađarskom jeziku. Moj otac Aladar bio je dosta krut. Možda smo se svega nekoliko puta u životu zagrlili, ali uvijek sam se uz njega osjećao sigurnim. On kao i majka Zora (rođena Perković), bili su mi uvijek potpora u životu. Majka je porijeklom iz Bosne, a u Brod su doselili 30-tih godina prošlog stoljeća. Upoznali su se na plesnom vjenčiću zavoljeli i kao dvadesetogodišnjaci oženili. Ona je u obitelj donijela također svoj štih. Njezin otac već tada je bio visokoobrazovan u franjevačkom konviktu u Livnu i Sarajevu. Bio je u sjemeništu, ali se nije zaređivao. Vrlo pismen, svirao je i pjevao, kao i svi njegovi potomci, a bilo ih je 16", navodi Tvrtko, koji je glazbeni talent naslijedio od majke a ona je „kao solistica u Hrvatskom pjevačkom društvu Davor, izvodila operske arije, operete i sve što je bila kvalitetna glazba. Tako u zapisima stoji kako je 1940. HPD Davor u brodskoj Građanskoj kasini prikazalo šaljivu operu Antuna Stohra „Matek i Janica" u kojoj je Janicu pjevala Zora Exle a dionice Mateka, Braco Leskovac.

U glazbi od šeste godine

Tvrtko je završio osnovnu, nekadašnju „mušku" a danas školu I. G. Kovačić, pa Gimnaziju čije je sjedište tada bilo na Korzu (današnje Sveučilište), bez polaganja male i velike mature.

Najljepše je bilo svirati na terasi Hotela. Prekrasna je to bila slika. Cijelo korzo osvijetljeno i puno ljudi koji šetaju i slušaju glazbu dok na terasi Parka sjede samo oni koji su unaprijed rezervirali svoje mjesto.

A u glazbi je od djetinjstva. To je čini se bio i jedini prirodan put jer su njegova prva sjećanja vezana za majku koja lijepo pjeva dok je u kući od rođenja gledao klavir koji je majka donijela u miraz. Tako je odmalena prebirao po klavijaturi i bilo je logično rano usmjeravanje na glazbu. „Profesorica Fuks je davala privatne satove klavira pa sam kao i moja starija braća krenuo s obukom u šestoj godini. Nakon 3 godine osnovana je u Brodu glazbena škola, pa sam se odmah upisao. Kako je to bila samo osnovna glazbena završio sam je do 15 godine. Taman je tada iz Varaždina došla prof. Ljubetić, pa sam nastavio s njom odrađivati privatne sate. Moj stariji brat je također svirao, pa me polako uvukao i u jazz.

Jazz pećina

Prva jazz iskustva stekao je u podrumu ispod Kina Jadran, mjestu koje je zbog svog mračnog izgleda nazvano „Pećina", a među prvima u novoosnovanom Pećina jazz-klubu, svirali su tada mladi glazbenici Wili Kempf, Tvrtko Exle, Mišo Stojković,...

 „Već '60. godine svirao sam s bendom „ABC" na velikom tulumu za Novu godinu u dvorani Klasije koja je taman bila dovršena".

Izvodili su tada popularnu i rado slušanu glazba, Glenn Millera, Pol Anke, Plattersa, a od naših, pjesme Marka Novosela, „4M", Ive Robića…"S nama je pjevao Alaga Gagić. Maturirao sam '61. godine i već istog ljeta svirao s bendom u neprikosnovenoj" „Najlon bašči". Iste godine otvoren je i Hotel Park, pa su nas angažirali jer smo svirali sve za ples. Bili smo jednako obučeni u pristojna odijela. A najljepše je bilo svirati na terasi Hotela. Prekrasna je to bila slika. Cijelo korzo osvijetljeno i puno ljudi koji šetaju i slušaju glazbu dok na terasi Parka sjede samo oni koji su unaprijed rezervirali svoje mjesto", sjeća se Tvrtko prvih nezaboravnih plesnih večeri.

Naravno, bilo je to vrijeme kada se svirkom moglo i dosta zaraditi. „Moj stariji brat je radio kao liječnik i zarađivao upola manje nego ja za klavijaturama. A cijelo vrijeme, još sam uživao u onome što radim. No, dvojica članova benda, Karača i Doda Hadžialić, morali su u vojsku jer nisu upisali faks, tako da smo se raspali, a ja sam otišao u Zagreb i upisao pravni fakultet, ono što mi je bilo najjednostavnije. I u Zagrebu sam nastavio sa svirkom u masu „ad hok bendova", svirajući u Mađarcu, Studentskom centru, u domu na Savi, Glazbenom zavodu, Gradskom podrumu… u prostorima gdje se plesalo. Već '61. pojavile su se Bijele strijele i bio sam na njihovom prvom nastupu u Glazbenom zavodu koji je imao prekrasni plesnjak. Manje-više smo svi svirali nekakvih pedesetak stvari koje su u to vrijeme bile najpopularnije".

Razni fakulteti i izbjegavanje vojske

Koliko god se angažirao na svirkama i gradio glazbenu karijeru, toliko je s druge strane „trpio" njegov studij. Tvrtko priznaje kako mu je jedini cilj studiranja bilo izbjegavanje služenja vojnog roka.

Boro je bio iznimno popularan. S njim sam snimio šest ploča, a love je bilo kao nikada. Ujutro nakon svirke, žena jednog kolege je znala peglati zgužvanu lovu koju su nam gosti ostavljali za naručene pjesme. I živjeli smo kao nikada. 

Premda mu je otac slao stipendiju, zarađivao je još par puta toliko, no s vremenom faks to nije „mogao pratiti". „S obzirom na to da sam morao imati položene ispite ako neću ići u vojsku, a ja to nisam napravio, onda sam sljedeće godine upisivao drugi faks i tako nekoliko puta, dok otac nakon pet godina nije rekao; e ti si sad potrošio svoju stipendiju" kroz šalu se prisjeća Tvrtko, koji je s upisanih fakulteta, prava, tehnologije, kemije, filozofije i tekstila imao položenih 28 ispita što mu je, kaže, svejedno u životu dobro došlo. Jer znanje je znanje.

Za studentskih dana, u Studentskom centru je funkcioniralo Eksperimentalno kazalište sa zgodnim predstavama, a za izvođenje songova u ekipu su pozvali Tvrtka i njegovog prijatelja Tihu Snitka, koji je svirao bubnjeve.

„Pozvani smo na festival studentskih kazališta u Varšavu i Istanbul . Odradili smo sve kako treba i osvojili nagradu. Bilo je to vrijeme hladnog rata, između Rusije i Amerike, sa dosta američkih vojnika i noćnih klubova u koje smo i mi navečer zalazili. Tu smo s njima znali i zasvirati, a prije našeg povratka, Amerikanci su mi ponudili da ostanem jer ih je napustio klavirist i orguljaš. Tako sam ostao još mjesec i pol dana u Istanbulu". Bilo je i to zanimljivo iskustvo, ali sve što se zaradilo lako se i potrošilo" kazao je iskusni glazbenik. No, kada se napokon vratio kući, otac je rezolutno izjavio kako više nema financiranja.

Glazba je glazba pa i narodnjaci, a lova do krova

Iako je odrastao uz kvalitetnu glazbu, a od samih početaka svirao jazz i popularne melodije, našao se u situaciji kada je trebalo zaraditi novac pa je iskoristio priliku za dobrom zaradom, kada je pozvan da po prvi put nastupa s „narodnjacima". Svirao je naime klavijature u pratećem bendu Bore Spužića Kvake, pjevača narodnjaka koji je tada bio veoma popularan. „Preko jednog kolege koji je svirao po Srbiji, ponudi su mi da dođem u bend Bore Spužića Kvake. Mislio sam, pa nikad nisam svirao narodnjake, ali znam da ću to brzo savladati, no nisam imao orgulje. A otac nije baš bio zainteresiran ni da mi posudi novac. Rekao mi je „ti si nepovratna investicija. Idi u vojsku i traži posao! Naravno, u toj je situaciji mama bila nepobjedivi pregovarač. Nakon nekoliko dana pozvao me i pitao koliko treba novca, a za 14 dana iz Njemačke su stigle nove orgulje i pojačalo. Sljedećeg sam dana sjeo na vlak i put Beograda. Tako je krenula moja srpska turneja koja je trajala gotovo dvije godine.

Boro je bio iznimno popularan. S njim sam snimio šest ploča, a love je bilo kao nikada. Ujutro nakon svirke, žena jednog kolege je znala peglati zgužvanu lovu koju su nam gosti ostavljali za naručene pjesme. I živjeli smo kao nikada. Čak sam do '90. godine dobivao anuitete za autorska prava iz tog vremena".

Ipak, rock glazba i Uragani pa poduzetničke vode

Nakon dvije godine ipak se zasitio takve svirke pa je s ekipom od šest glazbenika formiran manji beogradski jazz orkestar, koji je nekoliko ljetnih mjeseci zabavljao goste na moru, u ekskluzivnim mjestima, od Portoroža, preko Opatije, do Dubrovnika i Budve. No, za vrijeme jedne svirke u Zagrebu upoznao je Darija Otavianija, koji je prepoznao njegovu karizmu i pozvao ga da se priključi riječkim „Uraganima". „Tada je u grupi bio još popularni Dalibor Brun. Nakon što je otišao u Korni grupu nama je došao Ivica Veljačić iz Boema. Taj dio mog glazbenog života također je bio zanimljiv i dobro plaćen u rock razmjerima, jer smo svirali velike gaže na Kvarneru, na tenisu u Umagu..." Nakon raspada Uragana, Tvrtko je osnovao grupu „777"

Uz svirku je i dalje studirao na nekom od fakulteta pa je '69. godine, razmjenom studenata istočnih zemalja, u Čehoslovačkoj i Poljskoj, s ekipom svirao dva mjeseca. Bilo je to dosta zahtjevno i iscrpljujuće kao i kasniji nastupi u Zagrebu i drugim mjestima. „Naime, svirali smo vani do 23 sata nakon čega smo nastavljali svirke u zatvorenim klubovima do jutra. U zadimljenom prostoru, bez zraka i odmora bilo je sve napornije. Zato sam se pred kraj '70. godine, unatoč ispunjenom životu, odlučio vratiti kući", sjeća se Tvrtko. Inspiracije za nove početke mu nije falilo pa je naredne godine krenuo u poduzetničke vode i otvorio kultni disko klub.

Nažalost, dosta toga je uništeno premještanjem života Save na Poloj. Izgubljeno je tako kultno Matino kupalište, Otok sreće… 

Bez obzira što je odlično funkcionirao i donosio profit, po sili zakona nakon tri i pol godine prostor je prenamijenjen u restoran, Slavonski podrum, poznatu krčmu s domaćom hranom, grahom u drvenim zdjelama, odličnim roštiljem, što je potrajalo sve do '89. godine, kada ga je dao u najam.

Život u desetercima

Zbog stalnih promjena u odabiru glazbe, ekipa s kojima je svirao pa prelaska u poduzetničke vode stiče se dojam kako je Tvrtko nemiran duh. No on kaže, kako mu se, po vlastitom izboru, a u skladu s odabirom ugode, život kreće u desetercima. „Mene otprilike deset godina u nečemu potroši, zasitim se i onda moram početi nešto novo". Tako je počeo i pjevati u zboru RKUD-a Đuro Salaj, kod legendarnog Josipa Jerkovića i tu upoznao novu ekipu ljudi, pa tako i one koji su ga zaposlili u „Đuro Đaković" Tedingtonu, kao referenta. Prvi put je išao na posao u „udruženi rad" od 7 do 15 sati i to sa suprugom Jelkom koju je upoznao na korzu. Zaljubili su se „od prve" i vrlo brzo se vjenčali '81. godine. Posao u „Đuri" također je trajao deset godina, do '90.".

Za vrijeme Domovinskog rata Tvrtko je bio u vojsci, nakon čega je ponovo otvorio restoran do 2007. kada ga je opet prepustio u najam Dragecu. Restoran je sad zatvoren.

U mirovini ne odustaje od glazbe

U mirovini je već 14 godina, ali se glazbom nikada nije prestao baviti. Godinama je pjevao u muškoj skupini i mješovitom zboru u Crkvi Presvetog Trojstva, HPD Davor, no nedavno je prestao silom prilika. „Nažalost nemam više s kim pjevati. Pomrli nam ljudi, cijela dionica; Tugomir Marin, Šima Đamić, Mišo Čižmek, Pero Topolovac, Ante Jelić… Ali sada smo oformili novi bend s kojim zbog korone ne možemo nastupati

Tu su Šef, Breza, Joza Opačak, Miha, Mladen Alinjak i ja.. Prošle godine smo prvi put trebali nastupati na memorijalu Kreši Blažević, kada je sve otkazano". Nemaju ime, iako je Dubravko Šef sugerirao da se zovu „Dinosaurusi", a Tvrtko je birao logičan naziv „70 plus". Svaki od njih vježba svoju partituru kod kuće, a ponekad i zajedno u podrumu i uvijek je to prilika za dobro druženje.

Podržavajući brodsku rock scenu, svirao je (prije nekoliko desetljeća) ponekad i s brodskim Marsonima u čijem su sastavu su bili, Zdenko Rajići Antun (Tonči) Šarić, Drago Križanović i Jagar, a izvodili su skladbe stranih, tada najpopularnijih izvođača poput Elvisa Presleyja, Shadowsa i Cliff Richarda, Beatlesa, Beach Boysa, Stonesa, Procol Haruma, iako je na repertoaru bilo i francuskih te domaćih skladbi.

Ugađa sebi pa i drugima

Glazba je najviše obilježila njegov život. Zboraš, klapski pjevač, klavijaturist,…cijeli je život u glazbi, a s veseljem se prisjeća i poduzetničkih dana. „U životu sam se bavio stvarima koje su me veselile. Bio sam i ugostitelj potpuno drugog formata. U prostoru restorana bila je i galerija slika, održavane su večeri poezije, promocije knjiga, razni kulturni sadržaji. Tako i u disko klubu. Ja sam to radio i zbog vlastitog zadovoljstva, a imao sam i priliku omogućiti takva događanja. To je bio naš gušt. Prve proslave „Vinkova" mi smo organizirali kao i maskenbal niz godina. Kroz lokal su prošli svi tamburaški bendovi s ovih prostora, moja klapa (Omiš)…sve u službi ugode i ljepote. Jer cijeli život pokušavam sebi ugoditi pa onda i drugima".

A to je prepoznao i netko u Gradu, pa je 2002.godine, za promicanje tradicijskih vrijednosti grada, organiziranje izložbi i kulturnih priredbi, sudjelovanje u turističkoj prezentaciji grada te dugogodišnje nastupe u Muškom komornom zboru Crkve Presvetog Trojstva, Tvrtku Exleu dodijeljena nagrada Štit Berislavića.

Najlon bašča je bila arhitektonsko čudo, Vjenceslava Richtera, djelo u antologiji arhitekture, mjesto kakvog nema nigdje u Hrvatskoj, a koje nitko nije obnovio iako bi i danas mogla biti na istom mjestu još ljepša, opremljenija, suvremenija. Brod je imao građanski štih.

Da voli ugoditi sebi, obitelji i ljudima s kojima se druži, svjedoči i uređenjem obiteljske kuće Exle u kojoj svaki kutak odražava istinsku ljepotu. Na prvi pogled izgleda kao manji muzej s pokućstvom građanske obitelji 19.stoljeća, ispunjen duhom prohujalih vremena. Svaki dio kuće ispunjen je stilskim starinskim komodama, porculanom, srebrom, kristalom kao i pravom galerijom umjetničkih slika, kroz koji diše duh brodskog građanstva od prije stotinu i više godina. No, to je i prostor u kojem se svakodnevno živi i uživa. Kuću je, kaže Tvrtko, 1909. godine sagradio njegov djed. „Dio je to naslijeđa, a dio sam ja kupio jer volim kvalitetne slike, evo Celestina Medovića, Jose Bužana, Rendića,Šestića, Mišea,Filakovca, Ive Auera, Grubera, Julija Hofmana… dok namještaj sve to oplemenjuje, poput ovih velikih samostojećih satova, antikviteta…", rekao je dok pokazuje umjetnine. Tu su i prave raritetne kalijeve peći ..u kojima ponekad zapali vatru zbog ugođaja.

Život ga nagradio

Tvrtko bi mogao držati predavanja o umijeću življenja i da pritom uživa. Ostavlja dojam da je kroz dosadašnji život prošao uživajući. „Da mi je netko ponudio da si izaberem... ne bih to znao. To je prst sudbine. Ne sjećam se vremena da nisam našao pravo rješenje. Zato uvijek kažem… život me nagradio".

Ni danas se, kaže, ne druži s ljudima koji bi mu crpili energiju. Uvijek treba biti iskren prema drugima i prema sebi. „Družimo se svaki dan s onima koji imaju slične interese, nose dobru energiju, s kojima se smijemo, pričamo, jedemo…Ja prijateljstvo njegujem, kao i brak i odnos prema obitelji.

Jelka i Tvrtko imaju kćer Katarinu, na koju su oboje silno ponosni.

Da jabuka ne pada daleko od stabla potvrđuje i činjenica što je i Katarina u glazbenim vodama. Nije ni moglo drugačije. Pjevačica je u bendu „Cry babies", radi kao asistentica na Visokom učilištu Algebra u Zagrebu i u jednoj američkoj firmi,… Sve u svemu, pršti od energije.

Brod gubi građanski štih

Tvrtko je puno putovao s raznim bendovima, no Brod je njegovo ishodište i tu je rado ostao živjeti iako ga, kaže, rastuže neki novi trendovi. Nekada su svirali, a mnogi uživali na kultnim mjestima koja su nestala, poput Najlon bašče, sagrađene 1952. godine. „Najlon bašča je bila arhitektonsko čudo, Vjenceslava Richtera, djelo u antologiji arhitekture, mjesto kakvog nema nigdje u Hrvatskoj, a koje nitko nije obnovio iako bi i danas mogla biti na istom mjestu još ljepša, opremljenija, suvremenija. Brod je imao građanski štih. Dakle, jazz klub šezdesetih godina, kojega nemamo ni danas, veslački i plivački klub s natjecanjem u skokovima… Beba Perković(udano Pracny) bila je prvakinja u skokovima, Neda Mihić je čak bila jugoslavenska prvakinja u skokovima, imali smo vaterpolo klub. Nažalost, dosta toga je uništeno premještanjem života Save na Poloj. Izgubljeno je tako kultno Matino kupalište, Otok sreće… U kulturi, također. Samo RKUD Đuro Salaj nekada je brojio 350 ljudi, harmonikaški i tamburaški orkestar bili su među najprestižnijima u državi kao i zboraši. Tada su ljudi bili entuzijasti, radili su bez novca. Bilo je to vrijeme civilizacijskih i kulturnih stečevina, moram reći da smo nekako izgubili građanski štih, nismo u stanju osnovati ni kazalište", sjetno primjećuje ovaj rođeni Brođanin, prisjećajući se lijepih slika mladosti i rodnoga grada. „Tužan sam ponekad zbog toga. No, uspio sam kroz druženja koja njegujem stvoriti klimu kakva je generalno nestala".

U tome apsolutnu potporu mu pruža i supruga Jelka, vrsna kuharica, susretljiva domaćica koja također voli zapjevati. U braku su respektabilnih 40 godina. „Funkcioniramo s puno respekta i razumijevanja", potvrđuju oboje.

Majstor života

Tvrtko Exle je kroz život spretno odabirao ono čime će se baviti i usput uživati. Tako je birao i poznanike, suputnike za kraće ili dulje vrijeme, svjestan kako je put plodniji ako se prolazi u društvu prijatelja, roditelja, braće, djece, suputnice za čitav život. Zato voli reći „čuvaj se onoga što ti narušava životnu ravnotežu". I danas ne dozvoli godinama da „same po sebi ubiru danak". Svjestan je kako se „čovjek ne prestane zabavljati kad ostari, nego ostari kada se prestane zabavljati". Treba znati u sebi uvijek sačuvati dijete. Mnogima to ne polazi za rukom, pa zbog toga njegov prijatelj, Stribor Schwendemann, uvjereno izjavljuje: „Tvrtko je majstor života!".