NURI Ziberi neobično je „raspričan" čovjek koji lako stupa u kontakt s ljudima, a pridobije ih svojom otvorenošću i iskrenošću. Valjda je zbog toga i uspio dosegnuti svoj cilj sanjan u rodnoj Makedoniji još prije šest desetljeća, a ostvaren baš u Slavonskom Brodu.

U selu Vrutok, mjestu u Makedoniji gdje izvire rijeka Vardar, rođen je prije 68 godina. Tu je naučio živjeti u mješovitom društvu, popola nastanjenom Makedoncima i Albancima.

Više je razloga da je tomu tako premda kao dječarac u dobi od devet godina, kada je prvi put putovao kod rođaka u Pulu, nije razmišljao o tome kako će jednom i sam u istoj državi proizvoditi slastice, od toga živjeti, školovati djecu razveseljavati one koji vole slatko. A takvih uvijek ima, kaže Nuri, iako stručnjaci za prehranu desetljećima upozoravaju kako je šećer nezdrav, kako uzrokuje pretilost, dijabetes i sijaset bolesti.

Hrvatska je za njega bila El Dorado

I tada, urezalo mu se u pamćenje prvo putovanje u Hrvatsku kada je od makedonskog Gostivara do Pule vlakom putovao 24 sata, a već tada uočio je razliku između istoka i zapada. „Bilo je to davne 1961. godine. Na putu od Skopja do Niša, uočio sam gužvu u vlaku, kazandžije, velike torbe, puno ljudi koji jedu i piju…Onda se u Beogradu promijenio vlak, koji je odmah bio čistiji, uredniji. Do Sremske Mitrovice, na balkonima sam vidio kako se suše paprike, a prema Hrvatskoj uočio sam cvijeće. Pitao sam oca; pa gdje smo mi, a on mi je objasnio kako je to Hrvatska, nekada dio Austrougarske, kako tu žive napredni i vrijedni ljudi. Meni se to već tada svidjelo. A u Puli, na plaži, prvi put sam vidio ženu u bikiniju. To je bio drugi svijet. Kupovao sam razglednice i pokazivao prijateljima kad sam se vratio kući", prisjeća se Nuri, kojemu je Hrvatska od tada bila pojam razvijenosti.

Mladenački aktivizam

U selu Vrutok, mjestu u Makedoniji gdje izvire rijeka Vardar, rođen je prije 68 godina. Tu je naučio živjeti u mješovitom društvu, popola nastanjenom Makedoncima i Albancima. „Do pet godina nisam ni hodao ni pričao. Neka bolest je bila u pitanju. A onda kada sam progovorio bio sam najmlađi đak u školi, a kad sam počeo trčati bio sam najbrži u selu. Igrao sam nogomet za regionalni klub koji se zvao Vardar, kao i nacionalni".

Kao mladić bio je vrlo aktivan i društveno angažiran pa se zajedno s nekolicinom istomišljenika obiju nacija borio za čistoću izvorske vode Vardara kojega su birokrati, kaže Nuri, htjeli koristiti u industrijske svrhe. „Lopovluka je bilo uvijek, a mi smo se mladi ljudi bunili jer smo željeli naše mjesto održati čistim. Neki su završili u jednomjesečnom zatvoru, a ja sam kao jako mlad dobio samo upozorenje".

Od učitelja, studenta filozofije, do slastičara

Srednju učiteljsku školu, završio je u Gostivaru, pa je kao učitelj neko vrijeme radio u prosvjeti, a potom upisao Filozofski fakultet u Skoplju. „Htio sam upisati psihologiju u Zagrebu, ali bilo mi je i preskupo živjeti u Zagrebu pa sam se vratio u Makedoniju".

„Nije mi drago što su mi djeca otišla iz Hrvatske, ali nemam pravo tražiti da ostanu. S 35 godina sam sa svojom vizijom došao u Brod i isto toliko je imao moj sin kada je otišao u Njemačku. Nemam želje ići nigdje dalje, dokle god mogu, bit ću ovdje gdje znam ljude i gdje sam stekao prijatelje. Brod je postao moj grad"

Kada je umro njegov otac Ekrem, morao se oženiti i u 23. godini preuzeti brigu o obitelji. Prekinuo je studij filozofije i zaposlio se. Buntovni duh ga, kaže, nije napuštao, a primjećivao je brojne anomalije koje nije prešućivao tako da je imao problema i na radnom mjestu. „Nikad nisam uspio dobiti stalni posao, nego na određeno vrijeme. Skupljalo mi se nezadovoljstvo", navodi Nuri, koji je već daleke 1987. kao 35-godišnjak završio u Slavonskom Brodu.

Tada se, kaže, slučajno počeo ostvarivati njegov san, kada je obiteljski kum koji je radio u Njemačkoj, htio investirati u neki posao u Hrvatskoj. „Svidio mu se lokal u Starčevićevoj ulici za slastičarnicu, a ja sam mu, na njegovo čuđenje, rekao ako ga kupi da ću doseliti sa ženom i djecom i da ćemo mi voditi posao. Upravo tada sam pročitao u dnevnim novinama kako je Slavonski Brod koji povezuje istok i zapad, grad sa 65 hiljada stanovnika, od kojih je 38 hiljada zaposlenih u Đuri Đaković, Jasinju, Pioniru… Pomislio sam - pa tu se mora dobro i prodavati". Hrvatski je naučio još kao dijete. Otac je radio u pošti, pa je imao priliku svaki dan čitati hrvatske i srpske novine.

Doselili su u Brod susrećući se u početku s poteškoćama jer nisu ništa znali o slastičarstvu, a onda su platili iskusnog majstora iz Makedonije koji ih je poučavao i proizvodio kolače, krempite, šampite, baklave, sladoled,...

U Brodu počeo ostvarivati dalekosežni cilj

Učeći novi posao zajedno sa suprugom Safijom, bio je svjestan da samo tako može ostvariti dalekosežni cilj. „U Hrvatskoj sam vidio put razvoja i obrazovanja za svoju djecu i njihovu budućnost. Ako se ja nisam uspio školovati u Zagrebu, htio sam da barem oni uspiju. Sin Irfan je ovdje krenuo u prvi razred osnovne škole, a kćer Zibide od petog. Uspješno su završili i srednju školu pa studij u Zagrebu, sin geodeziju, a kćer prehrambenu biotehnologiju", govori ponosni otac.

Orijentalne slastice pokazale su se kao pun pogodak s kojim se mogao podnijeti trošak školovanja. U Brodu je pustio korijenje i usvojio ga kao rodni grad. „Brođani su nas prihvatili od prvog dana. U početku sam častio ljude, a onda mi je jednom Ivo Marković, koji je svaki dan dolazio u slastičarnu rekao; nemoj častiti, svi će te više cijeniti ako im naplatiš. Ja volim ljude, razgovarati s njima, s djecom, roditeljima".

Slatka tajna okupljalište srednjoškolaca, sportaša…

Četiri prepoznatljive slike Marilyn Monroe, krasile su unutrašnjost slastičarne „Slatka tajna" u Starčevićevoj ulici . Srednjoškolci su tu nekada obavezno dolazili, a pogotovo sportaši. „Tade Opačak (brodski ultramaratonac koji je nedavno preminuo u Zagrebu) zbog moje je limunade i kolača ostavio drogu i alkohol… On je svaki dan dolazio u slastičarnu (o čemu je kasnije Igor Mirković napravio dokumentarac koji je nagrađen na CNN-u), a ja sam mu dozvolio da jede kolače i pije limunadu koliko god želi. Rekao sam mu; sve ti je besplatno samo se odreci droge", prijateljski ga je bodrio Nuri.

„Jednom mi je posebnog gosta, Dragutina Tadijanovića, dovela ravnateljica Knjižnice Branka Solina. Kazala mu je da ga vodi kod učitelja koji pravi kolače. Malo smo razgovarali, pojeo je baklavu i popio limunadu, a onda rekao - Hvala kolega, odličan.", prisjeća se zanimljivih susreta. 

Rat je ugasio život u gradu

Posao s proizvodnjom kolača i sladoleda išao je jako dobro do rata koji je učinio svoje. Život u gradu je stao.

Bilo je to vrijeme, naglašava Nuri Ziberi, kada se ponovo više angažirao u zajednici, ovog puta u Slavonskom Brodu. Početkom devedesetih, zajednica Albanaca i Hrvata preko humanitarnog društva "Majka Terezija" organizirala je pomoć u hrani i odjeći za izbjegle Janjevce s Kosova koji su novi dom našli u Kievu. Kao član međustranačkog Vijeća grada Slavonskog Broda ispred zajednice Albanaca, inicirao je, kaže, prvi posjet veleposlanika Republike Albanije Republici Hrvatskoj, a uslijedio je i uzvratni posjet.

Prije rata, vodio je radijsku emisiju za svoje sunarodnjake na albanskom jeziku te predavao albanski jezik po programu C, u brodskoj osmoljetki „Vladimir Nazor". I to je, veli, radio s ljubavlju, razgovarajući s učenicima o albanskoj povijesti, jeziku, njegujući tako i svoju kulturnu baštinu...

Ratno vrijeme bilo je teško za sve koji su pokušavali raditi svoj posao. Lokal je zatvoren. Krenula je kriza, trebalo je školovati djecu, zaduživao se zelenim kamatama.

Kada je „zaškripalo", krenuo u proizvodnju rahatlokuma

A po završetku rata, na sugestiju prijatelja Cvetka Kiriovskog, odlučio je krenuti u proizvodnju rahat lokuma (rahatluka, ratluka) i nabavio novu tehnologiju. „Išao sam u Tursku da bih vidio kako se to radi, no bilo je puno toga potrebno uložiti zbog čega sam gubio volju. Ali čika Cvetko je stalno govorio kako će sve biti dobro. Nikad neću zaboraviti koliko me poticao. Naravno, opet je trebalo učiti, pa sam doveo majstora iz Kavadaraca jer su Makedonci uz Srbe, najbolji u spravljanju ratluka".

Sa suprugom Safijom s kojom preko četiri desetljeća dijeli sve lijepe i ružne stvari, svaki dan proizvodi privlačne orijentalne slastice koje izmamljuju osmijeh na lice kupaca u mjestima diljem Hrvatske, gdje god je neki sajam, kirvaj, slavlje tog mjesta.

Nije bilo lako. Pribojavao se kako će ići posao, a u početku je bilo komplicirano. „Majstor nam je proizveo 10-ak tona robe. Prvi put smo izašli na Katarinski sajam na korzo,1995. godine. Za čas sam prodao dvadesetak kilograma ratluka koliko sam imao u rinfuzi pa sam sa suprugom i djecom brzo raspakirao sve kutije i taj dan ga prodao za šest i pol tisuća kuna. To je bilo presudno da nastavim s proizvodnjom slastice koja u prijevodu označava opuštenost, uživanje, zadovoljstvo i sreću", prisjeća se lijepih vremena Nuri, svjestan kako su mu ljudi nekako uvijek bili skloni.

Slatki grijeh koji spaja ljude

Brođani su usvojili ratluk koji nitko, po njegovom saznanju, privatno ne proizvodi u Hrvatskoj. Od sjevera do juga države, kako kaže Nuri, njegovi su proizvodi prepoznatljivi, a i on je sa suprugom hodajući po sajmovima, mnoge ljude upoznao. „Nema grada gdje nemamo nekog prijatelja. Putujem po sajmovima sve do Dubrovnika i Istre, ali nisam sreo nekoga tko to radi osim mene. Zato svugdje bez problema dobijem štand i mogu birati mjesto. A kad me kupci pitaju odakle je ratluk, kažem im iz moje kuhinje, a ja sam porijeklom iz Makedonije. Odmah svi zaključe, onda je to pravi".

Zaključio je to i turski veleposlanik u Zagrebu kada je na zagrebačkom glavnom trgu probao Nurijevu slasticu. „Prolazio je sa suradnicima i na turskom su komentirali kako je neobično da tu netko radi rahatlokum. Obratio sam im se na njihovom jeziku i ponudio da probaju. Pohvalili su ga i pitali jesam li učio od Turčina. Rekao sam da me poučio Makedonac, no svaki od njih je ipak kupio po kilogram"

Mukotrpno ga je proizvesti

Pravi rahatlokum nije lako proizvesti poučava nas sada već majstor zanata. „Voda, šećer i kukuruzni škrob kuhaju se 4 do 5 sati…stalno ključajući, kada se dobije potrebna gustoća istresa se u kalup, dodaju se arome, poput mirisa ruže, čokolade, limuna, mentola, naranče, pa nasjeckani orasi, bademi, 24 sata se hladi na sobnoj temperaturi i onda reže". Najbolje je to naučila Kata Marelja, koja se kao samohrana majka prije dvadesetak godina zaposlila kod Ziberija. Premda nije lako dnevno podići i prenositi nekoliko „tepsija" s preko deset kilograma vruće mase, i danas se još dobro snalazi. A učila je sve od početka. Znalo se dogoditi da se smjesa ne stvrdne i slični problemi, ali s vremenom je savladala. „Sve se radi ručno i nije lako, a na kraju svaki novi komad moram isprobati - je li dovoljno kuhano i ukusno" rekla je majstorica koja svoju vitku liniju - zahvaljuje genetici. Osim ratluka u istoj se radionici prave i pločice sa sezamom i orasima te bijela halva. „Zbog sina sam kupio mašinu za halvu i on je postao pravi majstor, no odustao je kada je otišao na studij".

Prijateljski Brod

Nuri je godinama prodavao svoje slastice i velikim trgovačkim centrima poput Kauflanda, no prestao je jer nije mogao dostići potrebnu količinu niti konkurirati sličnim puno jeftinijim proizvodima iz Srbije, Grčke, Turske, Makedonije…

"Kada sam zbog stresa i opterećenja doživio infarkt, odlučio sam usporiti" veli majstor koji konačno nalazi više vremena za obitelj i prijatelje. A njih je dosta.

Marko Rašić ga je upoznao prije tridesetak godina i o Nuriju ima samo riječi hvale. „On je doista poseban čovjek, susretljiv, uvijek spreman pomoći pa i onda kada nema, u stanju je dati posljednji komad kruha, razborit je, vrijedan…", kazao je.

Proizvodnja slastica dopunjava nisku mirovinu

Nakon tri desetljeća svakodnevnog posla i s 1800 kuna mirovine i dalje, naravno, radi kao i mnogi koji s takvim primanjima teško spajaju kraj s krajem. No, ne pada mu teško pa kao neki mladac zajedno sa suprugom Safijom s kojom preko četiri desetljeća dijeli sve lijepe i ružne stvari, svaki dan proizvodi privlačne orijentalne slastice koje izmamljuju osmijeh na lice kupaca u mjestima diljem Hrvatske, gdje god je neki sajam, kirvaj, slavlje tog mjesta.

Njihova kćer je u potrazi za poslom ipak završila u Makedoniji gdje je uz radno mjesto pronašla i odabranika svog srca, a sin već petu godinu živi s obitelji u Njemačkoj, zaposlen u svojoj struci.

„Nije mi drago što su mi djeca otišla iz Hrvatske, ali nemam pravo tražiti da ostanu. S 35 godina sam sa svojom vizijom došao u Brod i isto toliko je imao moj sin kada je otišao u Njemačku. Nemam želje ići nigdje dalje, dokle god mogu, bit ću ovdje gdje znam ljude i gdje sam stekao prijatelje. Brod je postao moj grad", zaključio je Nuri Ziberi koji je svoj san ostvario daleko od rodnog mjesta, pa će, očekuje, tako valjda i njegova djeca.