PRIJE negoli smo započeli razgovor o tome kako su, mr.ecc. Zlatica Topčić i dipl.ing.str. Antun Topčić, cijeli radni vijek zajedno proveli u istoj tvornici, „Đuro Đaković", možda nije od viška one koji ne znaju podsjetiti kako je riječ o nekadašnjem metalskom gigantu koji je iznikao iz davnašnje Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova u Brodu na Savi, tvornici koja je pod tim nazivom osnovana prije gotovo jednog stoljeća, 1921. godine.

Od samog početka, uz izgradnju radionica za popravak vagona i lokomotiva, krenula je i izgradnja radionica za proizvodnju teških čeličnih konstrukcija i čeličnih mostova. Prvotni zamijećeni uspjesi u izgradnji mostova (i u svjetskoj literaturi), poput zagrebačkog željezničkog mosta preko Save te posebno apostrofiranog kolnog mosta preko Save na cesti Zagreb-Karlovac građeni su pred Drugi svjetski rat koji su uspješno i „preživjeli". Dan oslobođenja Slavonskog Broda, 22. travnja 1945. početak je novog razdoblja u povijesti tada dosta razrušene i devastirane tvornice koja je nacionalizirana 1946. godine, a godinu dana nakon tog ponijela je i novo ime „Đuro Đaković" industrija lokomotiva, strojeva i mostova. Do daljnjega nosi ime po dokazanom borcu za radnička prava i prava obespravljenih, kasnije članu Komunističke partije Jugoslavije, rođenom u Brodskom Varošu 1886. godine, mučki ubijenom 1929., zbog ostrašćene borbe za ljudska prava. Od osnutka, tvornica je prošla kroz razne društveno-političke sustave i načine poslovanja sukladno povijesnim i gospodarskim okolnostima što je neminovno utjecalo i na njezino poslovanje, manje i veće uspjehe.

Fascinirao ga je ogromni tvornički dimnjak

Za dipl.ing. strojarstva i brodogradnje Antuna Topčića, koji je 1932. godine rođen u Novoj Gradiški, a sedam godina kasnije se s roditeljima preselio u Slavonski Brod, Tvornica vagona u kojoj je bio zaposlen i njegov otac, vrlo brzo je postala fascinantna.

„Mi nismo radili za plaću. Raditi u Đuri Đaković bio je ponos, moj i mojih suradnika. Bili smo svjesni da radimo za procvat firme i za naše ime. Cilj je bio da ostavimo nešto iza nas, to je bilo važnije nego osobni dohodak. Kada smo u svijetu predstavljali „Đuru Đakovića" primjerice u General motorsu, ljudi su nas primili kao ravnopravne partnere. Surađivali smo s Francuzima, Poljacima, Španjolcima… i svugdje smo bili cijenjeni. To je bilo ogromno priznanje." 

„Kuća nam je bila 300 metara od Đ.Đ., a željeznička pruga je bila udaljena 60 metara pa sam se još kao dijete vozio na vagonima dok su „foršibali". Prvi put sam došao pred tvornicu u srpnju '39. godine kada sam ocu donio „jauznu", jer tada nije bilo drugog načina prehrane. Svi su tako svojima donosili objed na ledinu ispred glavne kapije i tada me već fascinirao onaj ogromni tvornički dimnjak. Razmišljao sam kako će to biti tvornica u kojoj ću provesti život. Svaki dan sam se sve više zaljubljivao u lokomotive, vagone, veličinu tvornice. Otac je bio glavni skladištar", započeo je gosp. Topčić svoju životnu priču vezanu za tvornicu koja je odmah privukla njegovu pozornost. Nakon završenih osam razreda, upisao je Tehničku školu, koja je tada prvi put krenula s radom u Slavonskom Brodu. Bio je, kaže, odličan đak, u Zagrebu je maturirao, a 1951. godine položio je kontrolni ispit za strojarskog tehničara. „Želio sam studirati dalje, no otac je rekao: 'Sad imaš kruh u rukama i radi!'. Zaposlio sam se u „Đuri Đaković",(„Đ.Đ.") i tada smo samo jedan kolega i ja bili iz Broda, ostali, sav školovani tehnički kadar, bili su stranci, Austrijanci, Mađari, Rusi, pa ljudi iz Bosne, Srbije… Prvi brodski školovani inženjer došao je tek 1956. godine", prisjeća se 88-godišnji ing. Topčić . Radio je, kaže, kao tehničar dvije godine, pa bio u vojsci a onda je zajedno s kolegom uspio „izganjati" stipendiju i tako je 1954. upisao u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje, a '61. godine se kao diplomirani inženjer vratio u „Đ.Đ." i otada, među prvim „Đurincima" s fakultetom, cijeli je radni vijek proveo na raznim poslovima i rukovodećim mjestima.

„Razmjestili su me u proizvodnju premda nisam obrazovan u tom smjeru. Ing. Najšvender koji je bio upravnik najvećeg pogona Mašinstva u „Đ.Đ.", tražio je pomoćnika i tako sam krenuo".

Ljubav i brak doveli su u „Đuru" i prvu dipl. ekonomisticu Zlaticu Topčić

„Uspjeli smo ga proizvesti u godinu dana i prvi tenk je zaživio 1985-te godine. Probna partija od 10 komada bila je završena u dvije godine a svake godine kasnije proizvedeno je po 100 komada. Ukupno je proizvedeno preko 400 komada za JNA te oko 100 za Kuvajt. Pokazalo se da je naš tenk imao bolje kvalitete i bio je savršeniji od američkog, engleskog, njemačkog ili francuskog tenka. Već polovicom 1990-te prestalo se isporučivati tenkove za JNA a počelo se proizvoditi za našu vojsku." 

No, ljubav i brak doveli su u Slavonski Brod i mr.sc. Zlaticu Topčić, dipl.ecc. Upoznali su se na ljetovanju u Zadru kao studenti, a '61. godine, kada je i diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, vjenčali su se u Karlovcu gdje je Zlatica 1937. godine i rođena.

„Diplomirala sam prije njega u siječnju 1961. god. i već se uposlila u Jugoturbini čiju stipendiju sam imala, no kad smo se vjenčali i kada smo dobili stan u centru grada, prešla sam u Brod i zaposlila se u „Đuri Đaković".

Prvo sam mjesto dobila u „Planu i analizi", no nije mi se sviđalo. Htjela sam ići u prodaju, ali tadašnji direktor Ratko Svilar poslao me u Investicije. Ondje nije bilo ni jednog ekonomista, a trebalo je raditi razne programe. Ubrzo sam prešla u Službu za investicije, kao prvi diplomirani ekonomist u toj službi. Pokušala sam prilagoditi metodologiju novim programima koji su rađeni u svijetu."

A onda je 1964. godine potres zdrmao Brod

U razdoblju od '61. do '64. godine, gospodin Antun je radio na osnivanju i vođenju dva nova proizvodna odjela u tadašnjem Mašinstvu, ispitne stanice diesel električnih lokomotiva i Pogona za montažu diesel motora MGO. Radio je u timu za osnivanje Tvornice šinskih vozila, a nakon toga '65. godine raspoređen je za rukovoditelja proizvodnje lokomotiva. Tvornica šinskih vozila (TŠV) počela je s radom od siječnja 1965.godine. Bilo je to i vrijeme koje je iziskivalo sanaciju i rekonstrukciju cijelog „Đ.Đ." zbog posljedica potresa koji je protresao Slavonski Brod kada su u velikoj mjeri oštećene i proizvodne hale te infrastruktura. „Tvornicu je bilo nužno tehnološki i tehnički osposobiti kako bi mogla vraćati kredit podignut za sanaciju šteta nastalih potresom", kazao je gospodin Topčić.

Tada je i njegova supruga, gđa. Topčić imenovana koordinatorom za izradu ekonomskog dijela Investicijskog programa sanacije i modernizacije ĐĐ.

„Ja sam bila zadužena izraditi program za sanaciju štete i rekonstrukciju Đ.Đ., kako bismo dobili kredit od Investicione banke Jugoslavije u iznosu od 50,000.000 dinara.

ĐĐ je za taj program osigurao vlastitih 41,500.000 dinara. Program je u okviru ukupnog iznosa za sanaciju i rekonstrukciju završen do 1971. godine", pojasnila je gđa. Topčić.

„Kada nas je zadesio potres donesena je odluka da se ide u saniranje hala i da u obnovi idemo u novu organizaciju na taj način da se proizvodnja šinskih vozila koja je bila odvojena, objedini. Osnovana je ispitna stanica lokomotiva čiji sam bio rukovoditelj. Najprije sam napravio ispitnu stanicu za lokomotive pa montažu dizel motora i ispitivanje", rekao je gosp. Topčić.

Jugoslavenske željeznice su, naime, kao zamjenu za parnu lokomotivu odlučile kupovati diesel-električnu lokomotivu koja se proizvodila u TŠV po licenci francuske tvrtke Brissoneau et Lotz, a u suradnji s američkom tvornicom General Motors. Od '68. do '72. godine, Antun Topčić je radio kao pomoćnik direktora za proizvodnju u TŠV, a 72-75. obnašao je i dužnost direktora. Nakon toga, u suradnji s firmom Babcoc, bio je rukovoditelj sličnog pogona u Njemačkoj. „Znali smo iznajmljivati i naše radnike po raznim firmama koje su radile na remontu. U špici smo zapošljavali po 500 radnika. Tu sam radio dvije godine".

„Rat je vjerojatno učinio svoje. Bilo je problema u nabavci materijala, nije bilo ni novca, no trebalo je sačuvati srž tvornice a to već ide na dušu rukovodstva. Mi smo se odricali, nismo povećavali plaće da bismo mogli stvoriti novu halu i ostalo, a nakon rata nije bilo entuzijazma koji je ranije postojao za tvornicu, za državu i za sebe."

Povratkom u Brod, od '78. do '85. godine (do osnivanja Tvornice specijalnih vozila) ponovo je gosp. Topčić bio direktor TŠV i aktivan sudionik u dobivanju statusa Đ.Đ. kao finalista u proizvodnji tenkova te odgovorna osoba za provedbu tog programa i njegovu realizaciju.

Ponovo je tu važnu ulogu „odigrala" i supruga Zlatica, koja je od '66. do '84. obavljala niz rukovodećih funkcija u tadašnjim stručnim službama, koje su se bavile investiranjem. U tom razdoblju radila je na planiranju investicija, izradi svih investicijskih programa i njihovoj realizaciji u sklopu Đ.Đ.

Među najznačajnijima bila je izrada: Feasybility studije za prvo zajedničko ulaganje sa stranim partnerom iz Velike Britanije - firmom Teddington Bellows Ltd, za proizvodnju kompenzatora u „Đ.Đ." '72. godine, (zajedno sa stručnim dipl. ing Danijelom Brajdićem) te Programa proizvodnje tenka u „Đ.Đ." (1980.) koji je osim Radnih organizacija u „Đ.Đ." obuhvaćao i 38 kooperanata iz drugih krajeva bivše države.

Tenk je njegovo najveće ostvarenje kao inženjera

„Kad sam se vratio iz Njemačke i 1. siječnja '78. godine, došao na kolegiji, ing. Ivan Tofolini upoznao me s novostima. Naime, Jugoslavija je raspisala natječaj i pozvala 12 tvornica iz cijele države na dogovor u potrazi za onom koja bi bila sposobna za proizvodnju tenka. Svi su trebali napraviti svoj prijedlog. Bio je to ogroman zalogaj, ali prihvatio sam ga mada me mučilo kako i od čega krenuti. No, znao sam da je to i velika budućnost. U razgovoru s direktorom SOUR-a,(Složene organizacije udruženog rada) Antunom Milovićem, rekao sam da bismo mi to mogli. Pitao me „s kojim snagama ti to misliš radit'", a ja sam odgovorio kako mislim da u Šinskim vozilima imam dovoljno sposobnih inženjera i ekonomista koji će u tome uspjeti. Rekao mi je: „ti ćeš odgovarati ako ne bude funkcioniralo kako treba". Oformio sam tim koji je radio i prije i poslije podne i napravili smo prijedlog kako zamišljamo da će naša TŠV preuzeti tu proizvodnju".

Pretpostavka je postojala, pripremili su elaborat, a nakon nekog vremena došla je i Komisija SSNO (Saveznog sekretarijata narodne obrane) koja je ocjenjivala ponuđače obišavši sve ponuđene kapacitete te je kao najpovoljnijeg kandidata za finalizaciju tenka izabrala RO Tvornicu vozila i opreme, u „Đuri Đaković".

Odlukom Saveznog izvršnog vijeća (SIV) uz podršku tadašnje Vlade SR Hrvatske 1979. godine, SOUR Đuro Đaković imenovan je finalistom tenka i proizvodnje dijelova. Osnovana je nova RO Specijalna vozila (RO SVO). Za svu logističku potporu i uspješnu proizvodnju tenka bio je zadužen direktor RO, Antun Topčić. I danas se živo sjeća tog trenutka.

„Nakon nekog vremena dobili smo obavijest da smo mi izabrani kao najbolji ponuditelj u Jugoslaviji. Bili smo sretni jer smo dokazali u Đ.Đ. da TŠV ima te sposobnosti , a inače je „Đ.Đ." bio poznata svjetska firma. Svi su provjeravali, ministar obrane s delegacijom pa ruska delegacija s njihovim ministrom, zanimalo ih je da vide tko to radi tenk nakon njihove licence. Naime tenk koji se trebao početi raditi iznikao je iz ruskoga tenka T72, a vojni institut u Beogradu je radio na preinaci tog tenka koji je bio savršeniji i daleko bolji nego ruski. On je postao jedan od najsuvremenijih tenkova u svijetu. Rusi baš nisu bili uvjereni da će to sve ići tako kako smo mi zamislili, a ja sam obilazeći tvornice u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj…shvatio da je to što sam namjeravao napraviti bilo neusporedivo savršenije od onoga što sam vidio. Naše poimanje tehnologije i organizacije bilo je potpuno drugačije. Rastavili smo jedan tenk i posebna ekipa inženjera i tehnologa se time bavila. Šinska vozila su dakle bila nosioci ideje i realizacije", rekao je upućeni tadašnji direktor.

Specijalna vozila bavila se isključivo finalizacijom tenka

Od 1. travnja 1985. godine kada je registrirana RO SVO se bavila isključivo proizvodnjom i finalizacijom tenka kako za domaće tako i za strano tržište.

„Sretan sam što sam bio u tom vremenu rođen, što sam radio u Đuri Đaković i što sam svoje znanje mogao realizirati u proizvodnji. Kao inženjeru bilo mi je dozvoljeno da razvijem svoje sposobnosti i da uživam u tome".

„Posebno smo oformili Tvornicu specijalnih vozila namijenjenu proizvodnji tenka, s novim tehnologijama i automatizirali, a kontrolu su obavljali roboti", dodao je gosp. Topčić. Bila je važna i suradnja s kooperantima, kako RO iz tadašnjeg SOUR-a Đ.Đ. tako i drugih tvornica u Jugoslaviji, od kojih je svatko radio svoj dio posla. „Motor za tenk radio se na Palama, kotače za gusjenice radila je Tvornica Aluminija u bivšem Titogradu, top je radio Novi Travnik, puškomitraljeze Kragujevac, elektroniku Istra Ljubljana, hidrauliku Banja Luka…", pojašnjava gosp. Topčić.

Tvornica je imala ugovorenu proizvodnju tenka M-84 za tadašnju JNA i M-84A za Kuvajt, poslovala je pozitivno i redovito isplaćivala plaće i onima koji su se devedesetih godina aktivno uključili u Domovinski rat. SVO je izrađivala tijelo tenka, završnu obradu kupole tenka, montažu i ispitivanje svih funkcija tenka na poligonu, sve do predaje kupcima. „Svi dijelovi od kooperanata dođu kod nas, gdje je i bio najveći dio proizvodnje, tijelo tenka i kupola, i mi to onda montiramo. Uspjeli smo ga proizvesti u godinu dana i prvi tenk je zaživio 1985. godine. Probna partija od deset komada bila je završena u dvije godine a svake godine kasnije proizvedeno je po 100 komada. Ukupno je proizvedeno preko 400 komada za JNA te oko 100 za Kuvajt. Pokazalo se da je naš tenk imao bolje kvalitete i bio je savršeniji od američkog, engleskog, njemačkog ili francuskog tenka. Već polovicom 1990. prestalo se isporučivati tenkove za JNA, a počelo se proizvoditi za našu vojsku".

Tenk je, kako kaže gosp. Topčić, bio najveće ostvarenje njega kao inženjera i njegov najveći doprinos „Đuri Đaković". „Ja kažem da mi je to doktorska disertacija".

Kako se tenk M-84A iskazao za vrijeme Pustinjske oluje u Iraku, mnogi su uz pohvale pokazali i interes za kupnju. No, od 1990. godine proizvodnja je isključivo bila namijenjena potrebama hrvatske vojske.

Antun Topčić bio je direktor Tvornice specijalnih vozila od '85. do '93. godine kada je otišao u mirovinu.

Za samoprijegoran rad i uspjeh u struci dobio je niz priznanja; Orden rada sa srebrnim vijencem ('71.) Orden rada sa zlatnim vijencem ('81.), nagradu Grada Slavonskog Broda ('08.), nagradu SOUR-a Đuro Đaković, '87. Posebno, pak, apostrofira Godišnju nagradu Grada Slavonskog Broda za izradu knjige "Industrija Đuro Đaković" te naglašava kako je to priznanje i svim autorima knjige.

Radili s puno entuzijazma

Pitam ih kako su doživljavali tvornicu u kojoj su proveli cijeli radni vijek.

„Mi nismo radili za plaću. Raditi u Đuri Đaković bio je ponos, moj i mojih suradnika. Bili smo svjesni da radimo za procvat firme i za naše ime. Cilj je bio da ostavimo nešto iza nas, to je bilo važnije nego osobni dohodak. Kada smo u svijetu predstavljali „Đuru Đakovića" primjerice u General Motors-u, ljudi su nas primili kao ravnopravne partnere. Surađivali smo s Francuzima, Poljacima, Španjolcima…i svugdje smo bili cijenjeni. To je bilo ogromno priznanje", kaže Antun Topčić od čijeg se odlaska u mirovinu, puno toga promijenilo, kadrovski, tehnološki." Kada sam odlazio, odredio sam nasljednika i nadao sam se da će se sve nastaviti u dobrom smjeru, no nisu uspjeli ono što smo mi starije generacije uspijevali".

Gospođa Zlatica, pak, najviše pamti kako je učinila sve da bi bio zadržan kvalitetan način rada i financiranja koji je „Đ.Đ." imao, kao tvrtka svjetskoga glasa. „Bila sam zadovoljna i sretna kada sam mogla uspješno realizirati postavljeni mi zadatak. Najdraže mi je bilo kada sam realizirala program sanacije „Đ.Đ." nakon potresa, obnovu svih zgrada. A radnici su dobili bespovratne kredite za obnovu svojih kuća i stanova. Važan mi je i program izgradnje Tvornice kompenzatora s Englezima kao i Tvornice kombajna. Puno sam poslovno putovala u London, Moskvu, Češku… a sve sam doživljavala kao posao koji trebam odgovorno raditi i osjećala zadovoljstvo kad sam to uspjela" kazala je, napominjući kako je imala odličnu ekipu mlađih ekonomista koje je obučavala i istovremeno slobodne ruke da nudi rješenja koja su očigledno davala dobre rezultate. "Puno me ljudi cijenilo, čak i danas se neki sjete mog rođendana".

Godinu dana, od '84. do '85., Zlatica Topčić bila je Potpredsjednica Skupštine Općine Slavonski Brod. Posebno je zadovoljna što je u tih godinu dana osigurala projekt i sredstva za obnovu vrijednih stupova u klaustru Franjevačkog samostana. "Također sam osigurala sredstva, da se u Kindrovu obnovi škola, cesta, kao i dječji vrtić u Brodskom Vinogorju. Osigurala sam također projekt i novac za izgradnju sportske dvorane u školi M. A. Reljković koja je trebala imati 2000 mjesta. No, istekao mi je mandat, a nasljednici to nisu napravili", kazala je gđa. Zlatica Topčić, također dobitnica niza priznanja za svoj rad, kao što je Medalja rada od Predsjedništva SFRJ ('82.), Plaketa Općine slavonski Brod te i Priznanje Skupštine Općine.

Srozavanje metalskog giganta

Metalski gigant koji je 1986. godine zapošljavao gotovo 17000 radnika, počeo se srozavati. Bilo je to razdoblje obilježeno stalnim smanjivanjem investicijskih aktivnosti u zemlji kao i općim padom konjukture u svijetu, posebno u zemljama u kojima su tadašnje RO SOUR-a Đuro Đaković ostvarivale izvozne poslove. U 1989. godini donesen je savezni zakon o poduzećima što je uvjetovalo pretvorbu SOUR-a u HOLDING čiji su osnivači Hrvatski fond za razvoj, Hrvatsko željezničko poduzeće i Složeno poduzeće Đuro Đaković.

 „Antun Milović je došao iz Izvršnog vijeća i tražio od mene da vodim i koordiniram pretvorbu u Đuri Đaković", sa SOUR-a na HOLDING. Organizirala sam ekipu i mi smo to odlično uradili za što smo dobili i pohvalu od Vlade SRH, jer je program bio bolji od programa Tvornice KONČAR. Inzistirala sam na tome da se u svim poduzećima utvrdi prava vrijednost na osnovu otpisa strojeva, uređaja i potraživanja, koja se ne mogu naplatiti" kazala je gđa. Topčić.

Od listopada '93. godine društvo je promijenilo organizacijski oblik – u dioničko društvo, nakon čega je krenula prva djelomična privatizacija prodajom dionica bivšim i aktualnim zaposlenicima Đure Đakovića.

Na pitanje je li tijekom pretvorbe i privatizacije u „Đakoviću" bilo pljačke, gđa. Zlatica odgovara kako ne zna, jer je '91. godine otišla u mirovinu. Srozavanje broja radnika koji je sa 17 tisuća već '91. godine pao na 10 tisuća, Topčići pak objašnjavaju raspadom Jugoslavije, jer je „Đuro Đaković" lokacijski bio smješten od Kosova do Križevaca, Bosanskog Broda, Županje Obrovca…a i Montaža je brojala oko 3000 radnika koji nisu bili iz Hrvatske i „otpali" su. „Rat je vjerojatno učinio svoje. Bilo je problema u nabavci materijala, nije bilo ni novca, no trebalo je sačuvati srž tvornice a to već ide na dušu rukovodstva. Mi smo se odricali, nismo povećavali plaće da bismo mogli stvoriti novu halu i ostalo, a nakon rata nije bilo entuzijazma koji je ranije postojao za tvornicu, za državu i za sebe" smatra Antun Topčić.

Ipak lijepa sjećanja

Tri desetljeća nakon odlaska u mirovinu, kažu kako su se jedno vrijeme bavili privatnim poduzetništvom, no danas uživaju u plodovima svog rada i mirnoj jeseni života. Ponosni su na svoju djecu, kćer Dianu koja je magistrirala ekonomiju za upravljanje resursima na Harvardu, i sina Dražena, koji je uspješno radio u svojoj firmi "D&D" od 1998. do 2020. godine. Djeca žive s obiteljima u Zagrebu.

I danas, vitalni gosp. Antun u '89. godini života vozi automobil, obrađuje voćnjak i druži se s kolegama iz Đure Đakovića. A kada sam ga upitala za najdraža sjećanja iz godina provedenih u istoj tvornici, apostrofirao je misao svog kolege inženjera Josipa Šimunovića, s kojom se u cjelini slaže. „Sretan sam što sam bio u tom vremenu rođen, što sam radio u Đuri Đaković i što sam svoje znanje mogao realizirati u proizvodnji. Kao inženjeru bilo mi je dozvoljeno da razvijem svoje sposobnosti i da uživam u tome".

O „Đuri Đaković" oboje su dali svoj doprinos kao suautori monografije „ 90 godina strojogradnje u Slavonskom Brodu", o dugoj i uspješnoj tradiciji tvrtke u koju su utkali svoje živote kroz cijeli radni vijek. Monografija je napravljena s ciljem da se ne zaboravi činjenica kako je riječ o nekadašnjem metalskom gorostasu, sa 17 tisuća radnika 70-ih godina prošlog stoljeća gdje se proizvodilo sve, od igle do lokomotive, o perjanici ovoga kraja, brendu ne samo Grada Slavonskog Broda i Hrvatske nego i šire regije, u kojem je i bračni par Topčić ostavio zamjetan trag.