VRIJEME je blagoslova kuća, a brojni vjernici otvaraju svoje domove svećenicima. Godišnji blagoslov ukućana i njihovih domova započinje uglavnom na blagdan Svetog Stjepana i traje do blagdana Sveta tri kralja, piše portal 100posto čiji članak u cijelosti prenosimo. Prilikom blagoslova neki su izdašniji u plaćanju, pojedini malo manje, a neki smatraju kako je nepotrebno davati novac crkvi. Tko je od njih u pravu, pitamo i vas u anketi na kraju teksta.

Blagoslov domova ne vrši se zbog novaca nego se ta praksa ustalila jer je tako najlakše izvršiti vjerničku obvezu doprinosa za svoju crkvenu zajednicu, poručuju posljednjih godina svećenici i 'uskaču' sami sebi u usta. Ipak, tvrde kako dar nije uvjet za primanje blagoslova doma i obitelji.

Međutim, dodaju, župnici pravovremeno trebaju poučiti svoje vjernike kako su oni dužni materijalno pomagati svojega svećenika i sudjelovati u uzdržavanju crkve i župnih objekata. Pravilo o darivanju trebalo bi biti jasno – svatko doprinosi onoliko koliko može.

No, nije baš uvijek tako.

Bilo je šokantnih slučajeva da župnik objavi cjenik prema kojem sugerira župljanima koliko će novca dati tijekom blagoslova. U nekim župama ustalila se praksa da župnik da prazne uplatnice obiteljima pa onda oni tijekom godine uplate dar.

S obzirom na priloge važi naputak da se milodari ne uzimaju za vrijeme blagoslova, osim u iznimnim pojedinačnim slučajevima. Time se u prvi plan želi staviti duhovnu dimenziju kratkog susreta i molitve sa obiteljima te izbjeći dojam da svećenik obilazi i skuplja novac, barem tako tvrde u nekim župama.

A je li baš tako i u praksi, portal 100posto pitao je vjernike.

Ovo su njihova iskustva:

„Blagoslivljamo obavezno i nije zapovijedano koliko dati. Svatko da koliko može... Nakon molitve velečasni se kratko porazgovara s nama i ode dalje..."

„Ima nekih pet godina kad mi je svećenik ušao u kuću na blagoslov, ja sve lijepo pripremila i dočekala ga po običaju kod nas. Stavila sam novac na stol, a on kad je završio nekulturnoje rekao: „Pa moglo je i više, vidim radite vani." Ne znam što je očekivao, možda sto eura. Tada sam rekla - dok je on kod nas u moju kuću ne ulazi."

„Jučer je baš bio svećenik, obavio blagoslov, čak je zapjevao jednu božićnu pjesmu, pomolio se, malo porazgovarao s nama. Nema određen iznos, već koliko hoćeš daš i sve OK!"

„Dolazi nam fratar blagosloviti kuću svake godine. Najprije popijemo čašicu rakije, zapalimo, proćakulamo o svemu i svačemu. Potraje to i sat vremena. U međuvremenu je i zaboravio kojim poslom je došao. Poškropi nas, nadođemo... Na brzinu se pomoli, uzme sa stola kune namijenjene njemu i ode. Ja sam zadovoljna, imamo vrlo fleksibilnog i dragog fratra."

„Vjerojatno je to od kraja do kraja. Kod nas je obvezno 150 kuna koje moraš osobno njemu donijeti u župni ured i dar crkvi koliko tko može."

„Bio je jedan svećenik u bakinoj župi, taj je imao tarifu čim ti uđe u kuću npr. stotinu kuna ako u kući živi jedan bračni par, još toliko ako živi još jedan bračni par i tako dalje. Tu gdje mi živimo damo koliko daš i nikad nitko nije rekao koliko treba."

„U nas dođe pop s dva-tri ministranta, zadrže se doslovno par minuta. Ministrantima dam po dvadeset kuna i to je moja dobra volja (netko im da čokoladu, netko ništa), a njemu se nosi u crkvu, koliko tko želi i može."

„Ja sam dala petsto, ali kao obiteljski poklon i onoj djeci sa strane sam dala po pedeset kuna."

„Kod nas na kuverti u kojoj stigne obavijest kada će biti blagoslov već stoji prazno polje u koje treba napisati rukom koliko dajemo i to ga treba čekati na stolu. Znači s vrata vidi koliko je tko dao."

„Obavezno za crkvu jednom godišnje je dvjesto kuna, ali možeš i na rate dati. Kod blagoslova nema određeno. Stavimo u kuvertu i nek doma broji."

„Kada sam prošle godine rekla župniku da neke župe ne određuju iznos kao on, i da to ljudi pišu na internetu, on mi je odgovorio da je internet smeće i da to nije istina."

„Na polnoćki je naš żupnik napomenuo da eventualno neimanje novca nije mjerilo blagoslova. Daš koliko možeš, bez da se żupnik ljuti. Imamo prekrasnog župnika koji ima divne propovijedi na misama. Bog mu daj zdravlje..."

„Blagoslov kuće ne košta ništa, to je simbolički dar za Crkvu. Ja stavim stotinu kuna. Znam slučajeve gdje neki svećenici određuju tarife, tu apsolutno treba zabraniti ulaz u kuću i prijaviti Kaptolu. To je pastoralni pohod vjernicima, a ne plaćeni blagoslov po kućama."

„Naš svećenik dođe, blagoslovi obitelj, sjedne, nešto popapa, popije da lakše ide dalje, ostavi kuvertu sa čestitkom, novac kad i koliko možemo u toku godine donesemo i stavimo na oltar."

„Iznos novca je nebitan, daje se onoliko koliko je srce spremno dati, uz uživanje darivanog i darovatelja. A hiža je, s milodarom ili bez njega, blagoslovljena onoliko koliko je domaćin čestit."

„Kod nas je iznos određen - dvjesto kuna. Ne znam što bi bilo da ne damo toliko, nisam probala."

„Kod mene za imućne stotinu kune, a one slabijeg ranga 50."

„Dolazi svećenik i nije određena svota. Okupimo se, on izmoli molitve, malo razgovaramo i ode jer i drugi ljudi čekaju pa nema vremena za duge razgovore. Tko hoće duge razgovore uz piće i jelo taj ga poziva posebno."

„Kod nas dvjesto kuna, imao ne imao lova na tanjuriću mora biti."

„Kod nas se stavi u kuvertu po svojoj savjesti. Župnika ne zanima koliko je tko stavio unutra. Tako je oduvijek bilo. Ti novci inače oduvijek ne idu svećeniku nego u biskupiju."

„Stotinu i pedeset kuna sam dao. Ako mu je malo ne mora više dolaziti. Lani je trčečim korakom uletio, par puta zamahnuo onom prskalicom i nestao."

Iz vjerničkih je iskustava vidljivo kako 'pripadnici stada' shvaćaju da crkva mora živjeti (i) od njihovih milodara, no ipak je ponašanje nekih svećenika u velikom nesrazmjeru s poslanjem, ali i konkretnom zadaćom koju obavljaju. Osim toga, dar za blagoslov doma je u mnogim župama odvojen od godišnjeg priloga koji crkvi mora platiti svaka vjernička obitelj neke župe. Zbog takvog financijskog pritiska u doba neimaštine, mnogi su vjernici prisiljeni, ponajprije zbog sramote, praviti se da ih nema kod kuće dok župnik obilazi mjesto. Kako u 'knjigama' ništa konkretno ne piše, svaki župnik, očigledno, postupa po svome. Pa i u Slavonskom Brodu te okolnim mjestima ima onih koji, primjerice, novac ne uzimaju iz obitelji s više djece ili ga odbijaju uzeti tijekom blagoslova nečijeg doma, s druge strane, u pojedinim su naseljima 'tarife' dobro poznate. Kao i uvijek u životu - očito za vjernike i u tom slučaju vrijedi ona - kako koga dopadne. Pritom, nitko ne uzima u obzir da financiranje župa i svećenika više nije, kao u komunizmu, isključivo na leđima vjernika, nego i država Crkvi u Hrvata daje znatan dio kolača. Koliko točno, moguće je detaljnije proučiti OVDJE, a radi se o iznosu od oko šeststo milijuna kuna godišnje. (Ž.G./SBplus)