Državne zajednice su posljedica kolektivnog egoizma organiziranog i manipuliranog od lidera vjerskih i/ili ideoloških organizacija, a o ljudskim osobinama samih vođa ovisi dominirajući karakter društva. Pritom, potpuno je irelevantno jesu li lideri to postali nasljednim pravom, silom ili demokratski izraženom voljom većine.

Doslovno, cijeli svijet ‘online’ pratio je porođajne muke kroz koje je prolazila druga hrvatska Republika tijekom građanskog, a potom Domovinskog rata od 1990. do 1995. godine. Druga, zbog toga što su prvu Republiku hrvatsku, teritorijalno i sadržajno, pola stoljeća ranije stvorili antifašisti-partizani, također u ratnim uvjetima, od 1941. do 1945. godine. 

Unatoč činjenici da nema rata bez kriminalnih djela, dobronamjeran svijet i hrvatski patrioti, za vrijeme i neposredno poslije tog primarno vjersko-nacionalnog sukoba, stalno su upozoravali ‘vrhovništvo’ neka paze da, tijekom opravdane borbe za slobodu, hrvatske vojne i civilne vlasti ne čine ratne zločine, odnosno neka ne propuste sankcionirati individualna kriminalna djela: ubojstva, pljačke i paljenje imovine.

Nažalost, ‘vrhovništvo’ je imalo svoj projekt stvaranja ‘neovisne države hrvatske’ u kojem su dio teritorija i građana Bosne i Hercegovine imali dominantnu ulogu. Projekt koji nije trpio konvencionalne gabarite na putu do ostvarenja postavljenog cilja. Dapače, nerijetko, ratne zločince i ratne profitere u heroje su promovirali, vojnim činovima i odličjima kitili, a statusom u društvu i osiguranim materijalnim dobrima mladima ih predstavljali kao hrvatski put u budućnost, kao poželjnu hrvatsku elitu.
U tim i takvim okolnostima - kojima je legitimitet dao predsjednik Vrhovnog suda, Milan Vuković, svojom tvrdnjom kako: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“, stvarane su hrvatske vjerske, političke, pravosudne, kulturne, sportske… institucije i ustanove. Stvaran je društveno-politički i pravni ambijent u kojem sada žive i rade  hrvatski građani.

Sadržaj knjige ‘Blagoslovljeni zločini’ tek je par kockica iz mozaika hrvatskog pravnog i političkog smeća kojeg su, tijekom 30-godišnjeg upravljanja zajednicom, iza sebe ostavili fanatični ili pragmatični sljedbenici te farizejski korisnici ‘državničkih’ tekovina Franje Tuđmana (HDZ), Ivice Račana (SDP) i drugih tranzicijskih vođa.

Nastao od kolumni koje sam pisao za portal SBplus.hr, sadržaj knjige je tek majušni prilog prokazivanju paradigmatičnog postupanja hrvatskog političkog i pravosudnog sustava tijekom njihove valorizacije društveno devijantnih i/ili kriminalnih pojava u zajednici.
Svakim zločinom kojeg ‘institucije sustava’ svjesno i namjerno nisu blagovremeno sankcionirale, na primjer, od ubojstva obitelji Zec u Zagrebu do protuzakonite rekonstrukcije državne ceste u Slavonskom Bordu, ustvari, kriminalizirani su hrvatski građani jer je pojedinačni čin podruštvljen.

Svakim podruštvljenim zločinom Hrvatska je sve dublje koračala u moralnu provaliju iz koje, već 20 godina, ugroženiji i senzibilniji bježe glavom bez obzira, a nacionalistički lideri i njihovi indoktrinirani sljedbenici, kao i kriminalni predatori u kloakalnom društvenom ambijentu, beskrupulozno pribjegavaju institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj sili u postupanju, ne libeći se brutalne demonstracije elemenata državnog i/ili privatnog terora.

Držeći kako svako djelo ima vrijeme i mjesto, a počinitelj ime i prezime, komentirajući događaje i ljude u okruženju, temeljem meni dostupnih informacija, bez zadrške, navodio sam tko, gdje, kad, kako i zašto je počinio neku svinjariju. U onoj mjeri u kojoj su počinitelji bili na višem mjestu u sustavu hrvatske političke ili (u)pravne hijerarhijske ljestvice u toj mjeri sam radije pristupao obradi teme, jer i sam znam kako ‘riba smrdi od glave’.

U ovoj knjizi izdvojio sam nekoliko primjera beskrupuloznih zločina koje su počinili sami čuvari pravnog poretka u zajednici. Primjere iz kojih je vidljivo kako hrvatskom vladaju, uglavnom, politički i pravni hajduci, predatori, kleptomani, autokrate, narcisi, filistri, licemjeri, oportunisti, poluinteligenti, ljenčine… dakle, talog hrvatske inteligencije i hajdučko podzemlje u čijoj su funkciji. Pritom, visina učinjene materijalne štete zanemariva je u odnosu na društveno-političko zlo kojim je 30 godina gnojeno dominantno ozračje u zajednici sintetizirano u sintagmama: ‘Imaš koga?’ i ‘Znam čovjeka koji zna čovjeka’.

Dakle, pišući o kriminalnim događajima i ljudima koji su ih činili, isticao sam činjenicu kako je, naročito u kapitalističkom društvu kakvo gaji Hrvatska, sasvim legitimno koristiti usluge ‘svog ministra’, ‘svog suca’, ‘svog državnog odvjetnika’, ‘svog policajca’, ‘svog klerika’, ‘svog profesora’… Zbog toga, postupanje profesionalnih i/ili ‘slučajnih’ kriminalaca držim zanemarivom društvenom štetom u odnosu na zlo onih koji su, iz osobnog materijalnog ili karijernog interesa, poticali odnosno tolerirali kriminalno ponašanje u zajednici.

Držeći kako je ponajvažnija zadaća novinara i medija, u ime javnosti, nadzirati kreatore i čuvare društveno-političkog i pravnog poretka zajednice, najčešće, pisao sam o onima koji su opći interes podređivali osobnom, a ne obrnuto. Pritom, u svakom slučaju, u granicama meni razumljivog, pazio sam na povezanost i suglasnost (hrv. koherentnost) etičkog i juridičkog u njihovu postupanju.  
U sadržaju knjige koju držite tek je nekoliko primjera tome. Primjera iz kojih je vidljivo kako ‘čuvari reda’, iz tek njima znanih pobuda, kršenje društvenih normi toleriraju odnosno u protupravnim postupcima i sami sudjeluju te, prečesto, iz prizemnih pojedinačnih i/ili grupnih interesa oskvrnjuju kolosalna načela na kojima bi trebalo počivati (i) hrvatsko društvo. Svojim mizernim egoizmom, oni gaze po svetinjama kao što su sloboda, jednakost i pravednost.