U vremenima kada su nam dani prekratki, a minute predragocjene da bismo ih uzalud trošili pa su druženja s prijateljima i dragim nam ljudima sve kraća i rjeđa, umirovljena novinarka Marija Radošević u dvije i pol je godine - od lipnja 2020. do kraja 2022. - dvjestotinjak sati provela razgovarajući s ljudima koje je uspješno svela pod zajednički nazivnik - „brodski zaslužnici“.

Nagovoriti nekoga da vam u nekoliko sati ispriča čitav svoj život, prisjeti se svih bitnih ljudi koji su kroz njega prošli i istakne najvažnije trenutke, može samo osoba u koju sugovornici imaju dovoljno povjerenja. Marija Radošević u svakoj je od ispričanih životnih priča koje su pred vama to povjerenje i opravdala. Pokazuje to činjenica da nezadovoljnih nije bilo.

Razgovarati satima, potom preslušavati nekoliko puta taj isti dugački razgovor, a zatim sve sažeti kako bi čitatelju to štivo bilo suvislo i zanimljivo - takva vrsta novinarstva više gotovo ne postoji. Pregolem je to trud i predragocjeni uradci koji danas rijetko nalaze na prijemčivu i spremnu publiku. No, u ovom slučaju, i mene je kao nestrpljivog i nemirnog čitatelja autorica uspjela uvući u kovitlac života ljudi koje sam susretala, poznavala, o kojima sam ranije slušala ili čitala, ali i za koje sam tek čula u njezinim tekstovima.

Uspjela je to stilom lišenim prenavljanja, nepretencioznim izrazima, opuštenošću i svakodnevnošću. Onako kako to može samo netko pun iskustva i siguran u sebe. Ta neopterećenost, pročistila je ionako sadržajno bogatu i brojnim riječima preplavljenu priču, učinila je pitkom, laganom, zanimljivom,... Odvela nas je na te kave i čajanke i dobrano nas počastila slatkim i slanim, uvukla nas u duge razgovore tijekom kojih je saznavala i najsitnije i najintimnije detalje o slavonskobrodskim umjetnicima, prosvjetarima, liječnicima, trenerima, sportašima, arhitektima, novinarima, gradonačelnicima, znanstvenicima, glazbenicima, planinarima, svećenicima,...

Posebno, pritom, fascinira činjenica da je nemoguće procijeniti koji bi joj od desetaka sugovornika mogao biti najmiliji (mada je čitateljima dala dovoljno da proberu vlastite favorite). Svima je poklonila jednaku pozornost i priliku da se ogole do one mjere do koje je to potrebno kako bi ih se njihovi sugrađani sjećali. Oni su u svojoj lokalnoj sredini, ali i šire, ostavili tragove koje vrijedi slijediti, a Marija Radošević ovom ih je zbirkom uspješno sačuvala, pretvorivši ih u svojevrsne vrijedne okamine koji će trajati dok je i posljednjeg primjerka ove knjige. Još je jedna vrijednost u tomu što je to uspjela za njihova života, ispunivši time opjevanu poslanicu Anamarije Rabatte koja poručuje kako ono dobro trebamo cijeniti za života osobe koja nam to dobro pruža.

Ovime je Marija Radošević, na neki način, zaokružila i svoje dosadašnje novinarsko stvaralaštvo (bez naznake da bi se uskoro mogla od njega odmoriti) i potvrdila kako je novinarstvo poziv od kojeg se ne odustaje čak ni onda kada radna knjižica kaže drukčije. Privilegija je, dakako, ta da umirovljeni novinari češće dobiju priliku birati o čemu pisati. Pa je tako i Marija Radošević izabrala ono u čemu je najbolja - iskreno, slobodno i cjelovito pričanje tuđih priča.

A njezina bi priča svakako bila dovoljno vrijedna ovog „grozda najboljih bobica“. Rođena 1951. godine u Bebrini, u Slavonskom je Brodu završila osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu Fakultet političkih znanosti. Tri godine bila je zaposlena u slavonskobrodskim srednjim školama na zamjeni, a potom osam godina u bosanskobrodskom Metal-emajlu. Informacijama je punila i uređivala tamošnje radničko glasilo. Od 1993. godine sudjelovala je u osnivanju brodskog dopisništva Glasa Slavonije gdje je i radila do umirovljenja 2017. godine. Nakon toga, postala je vrijedna i stalna suradnica portala SBplus (danas Plusportal) - najprije kao novinarka, a potom i kao urednica u periodu kada je ta lokalna novinarska ekipa trebala sigurno vodstvo i čvrstu ruku. Kroz novinarske godine pratila je teme iz svih segmenata društva, ali najdraže su joj bile i ostale teme iz kulture te lijepe priče o „malim-velikim“ ljudima, uspješnim poduzetnicima, mladima koji svojim uspjesima pridonose da Slavonski Brod kao grad postane privlačnije mjesto za življenje. Ovom je zbirkom intervjua, pak, tu istu poruku i sliku grada na rijeci Savi svojim čitateljima pokazala i darovala Marija Radošević.

*Napomena: Naknadno su ovoj zbirci intervjua koja je nastajala dvije i pol godine, dodana i tri rada koja je Marija Radošević za portal SBplus napisala ranijih godina.

Željka Gavranović