Na početku ovoga predgovora knjizi “Izbor iz brodskih polemika” moguće je upitati se koji je njihov smisao? U moru različite literature, različitih knjiga koje se objavljuju gotovo svakodnevno, neovisno o temi ili žanru, potreba Jerka Zovka za objavom ovakvoga štiva možda može uroditi plodom tako što će čitatelji kolumni Plusportala i portala SBperiskop određene kolumne naći na jednome mjestu. I to kakve kolumne! Polemike, kao i što stoji u naslovu knjige, većinom autora Zovka, Schwendemanna i Lukića imaju očitu namjenu ili namjeru naslovom pobuditi interes ali i sadržajem o lokalnim temama najviše iz područja politike. Međutim, ton ili verbalizacija misli ovih autora, njihovi zaključci nisu jednostavni. Vrlo često tu se nalaze međusobni prijepori gdje je uloga žrtvenog jarca neminovna kao figura onoga žrtvovanoga kako bi se preko njega dokazala nečija vrijednost, ispravnost djelovanja i sl. Terry Eagleton u “Radikalnom žrtvovanju” objašnjavajući različite kontekste poimanja žrtvovanja te apsurdnost toga postupka na jednome mjestu  prilazi pojmu reciprociteta. Dakle, žrtvovanje koje uključuje reciprocitet, uključuje razmjenu i cirkulaciju “darova”. Ako ovakav koncept pisanja prenesemo na tu razinu tumačenja, reciprocitet bi predstavljao sljedeću shemu: autor-informacija-ispravna predodžba informiranoga-autor/informacija. Shvatimo li informaciju ili tekst kao “dar” ali i samoga autora kao potpisnika i kreatora koji dio sebe unosi u taj “dar”, sve biva jasno. Jednostavna formula po kojoj autor članka biva  žrtva, dokazuje se reakcijom na napisano. I tako dolazimo do količine frustracije akumulirane od strane onoga tko reagira kolumnom na kolumnu, s teksta na tekst, ali ta cirkulacja “darova” te zamjena uloga se konstantno ponavlja. Mijenjanje uloga je konstanta jer čas je jedan autor onaj koji daruje darom, čas drugi. Oba u nepovoljnome položaju, oba ogoljena iskrenošću, oba u želji za pozitivnim reakcijama čitatelja. No, dolazi li do njih ili dopire li informacija u onakvome obliku kako to autori priželjkuju?

Ne dolazi, jer se kontraefekt postiže radikalnošću (kao kod Eagletona!).  Da bi žrtvovanje izostavilo korisnu razmjenu ili do ut des čitatelja i autora, kolumna kao odgovor kolumni uopće ne bi postojala. Ali i uloga žrtvenoga jarca ne bi radikalno odgovarala svrsishodnom žrtvovanju koje ne izgleda smisleno u okvirima procesuiranja informacija. Jednostavno rečeno, žrtveni jarac kao početni autor ili onaj od koga kreće cijela priča o razmjeni darova/informacija/tekstova stalno je u istoj ulozi, jer čak i kada podastre informaciju ili tekst o drugome - on je taj na koga se poziva polemika ili kolumna na kolumnu. Poput bumeranga mu se sve vraća, konstantno. Ne treba ga zato žaliti ili shvaćati kao nemuštog - onoga tko ne zna odgovoriti. Dapače, poput koncentričnih krugova, kolumne ili polemike se šire sve dalje i dalje. Ali uvijek je isti izvor od kojega kreću, uvijek je isti izazov i uvijek se očekuje da će isti biti žrtvovan. Nažalost, smisao takvih polemika, umjesto da u fokus stavljaju informacije ili teme koje se priželjkuju, u centar stavljaju same autore:  njihov background, njihovu individualnu povijest, njihovo obrazovanje, njihove životne nedaće.

Međutim, borba koja se vrti do samoga kraja je najočitiji oblik borbe ili nietzscheovim riječnikom rečeno: volja za moć. Kreatori ovih polemika nisu samo “jadni” žrtvovani pojedinci koji se tek tako “daruju” zajedno sa svojim “darovima” samo radi općeg dobra. Ne, uz to što se pravda istjeruje često vrlo oštro, oni očito pretendiraju tome da budu shvaćeni i prihvaćeni što je sasvim legitimno. Ali, neograničenost takvih htjenja, ponekad može dovesti do kontraefekta u prijemu takvih tekstova. Često se čini da se gubi smisao početnog stadija ili početne želje što bi bilo raskrinkavanje postupaka osoba koje se smatraju nepoželjnima iz bilo kojeg razloga. Isto tako, često nisu postavljene granice prilikom obračunavanja jer se netočne informacije (slučaj Instituta za povijest na samome početku) plasiraju i iz njih se izvode zaključci koji su već očekivani, već viđeni (kao npr. trošenje novaca građana i sl.) pa samim time i argumenti djeluju neautentično i netočno, što u krajnjem slučaju i jesu. Rastrojstvo ili raspršenost kvaziargumenata je često prisutna jer se u argumentiranju “niski udarci” postižu informiranjem ne o onome što bi trebala biti tema polemike (sudeći prema naslovu) nego o onome  “što je netko” (npr. gradonačelinik  Duspara). Je li smisao bavljenje “Bosancima” ili je smisao bavljenje konkretnim dokazima što jest ili nije postignuto. Činu se daje ogroman teret onoga od koga potiče pri čemu početna misao nije ispravno postavljena već je krnja pretpostavka o tome je li taj netko u stanju, jer je primjerice, “Bosanac”, sposoban s obzirom na činjenicu da je “Bosanac”.

Veliki Cioran na jednome mjestu piše: “Uništavanje pruža osjećaj moći i laska nečemu mračnom, prvobitnom u nama.”

Upravo to “mračno” nije izuzeto iz svih polemika (koje nazivam i kolumnama jer to one prvotno i jesu). Mračna nota itekako prisutna je ona koja predvodi svim polemikama stvarajući moć koja uništava onoga kome je namjenjena. Negativnosti smještene u prvi plan, izvlačenje iz konteksta “prljavog rublja”, prozivanje imenom i prezimenom te dovođenje u pitanje nečijega djelovanja nema nikada dobru namjeru. Namjera je uvijek objasniti svoje mjesto u društvu u kome se autor polemike nalazi, namjera je dokazati i pokazati ili prokazati. Namjera je poniziti i uvrijediti.

Zašto?

Prvenstveno radi osjećaja moći ili nadmoći koja se zaista krije u svima nama. No, hrabrosti ne nedostaje. Hrabrost ovih autora koji postupaju ovim načinom iskazana spretno ili nespretno tako dobiva nekad komični karakter. Kao što Viktor Ivančić zabavlja dok piše o onome što se nazire ili jest, ali je uobličeno u satiru, tako ovi autori čak i kada žele “uozbiljiti” tekst postižu da ih shvatimo kao komičare vremena.

Nadalje, Renata Salecl u jednom dijelu svoje knjige znakovitoga naslova “Čovjek je čovjeku virus” navodi da je “shvaćanje kako treba uništiti svoje protivnike postalo sve prihvatljivije”- dakako, imajući u vidu suvremene tokove nekog novog konteksta shvaćanja kohezije društva.

U ovim polemikama je i to očito. Postepeno uništavanje je općeprihvaćeno, ono se očekuje naprosto zato jer izaziva neki novi poredak. No, do njega ne dolazi. Novi poredak u društvu s novom sviješću o pripadnosti istome društvu ne dobiva se angažiranošću ovoga tipa. Angažiranost se više postiže šutnjom kao “zlatom” onda kad ste izazvani. Jer ove polemike izazivaju autore, izazivaju obranu ali obrana je ništavna jer umjesto novog poretka ona očekuje obranu teksta i autora. Ne, stava, nego njegove ličnosti. Je li to u ovim vremenima važno? Nismo li već izašli iz kolotečine bilografije i izašli u vrli novi svijet poštenog i uglađenog pristupanja neistomišljenicima?

 Vrijednost ovih  polemika određuje vrijeme kao najbolji pokazatelj. Teksta je mnogo, a on je pak “žestok”, napadački. Također, riznica je za informiranje o političkim stavovima različitih grupa, riznica o konkretnim događanjima sa konkretnim imenima i vrlo konkretnim optužbama.

Na čitateljima je da prosude. Možda autorima polemika ne bi bilo loše preporučiti knjigu “Divan Život” Franka Martela. Ne zato jer ne znaju što našu egzistenciju čini smislenom nego da ih se podsjeti da mjesto moći  mogu ustupiti nečemu drugome.

dr.sc. Ivana Seletković, urednica