Knjiga „Novogradiški lideri“ je treća u nizu knjiga, objavljenih ove godine, iz zbirke kolumni koje je Jerko Zovak objavljivao na brodsko-posavskom informativnom portalu SBplus.hr od 2010. do 2017. godine. U ovoj knjizi autor donosi tekstove iz perioda 2012.-2017. u kojima progovara, najvećim dijelom, o  nositeljima političke (izvršne i zakonodavne) vlasti u Novoj Gradišci, s naglaskom na rad lidera iz redova novogradiške Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP).

Tematski sam knjigu, kao urednik, podijelio u 10 poglavlja (prvo tematski potom kronološki): Novogradiški SDP, Uprava Grada Nove Gradiške, Novogradiški HDZ, Lideri naših lokalnih zajednica, Novinar protiv političara, Političari protiv novinara, Pravosuđe, Lokalni izbori 2016., Novogradiška bolnica i Ostale teme iz novogradiškog kraja.

Od ukupno 51 kolumne, samo njih tri ne govore o političkim liderima, a u čak 28 kolumni autor se dotiče vodećih ljudi SDP-a Nove Gradiške.

Svoj odnos prema SDP-u u Hrvatskoj autor je gradio kao dugogodišnji član stranke (županijski vijećnik u Brodsko-posavskoj županiji, član Glavnog odbora SDP-a….) i kao čovjek koji je angažirano stvarao imidž SDP-a u brodsko-posavskom prostoru, ali i kao suosnivač i prvi predsjednik stranke Hrvatski socijaldemokrati (HSD), stranke koja je trebala predstavljati alternativu SDP-u.

U kolumni Nije politika kurva - Kurve su oni koji politiku takvom čine (objavljena 8.8.2012.), skoro programatski zrcalivši svoj odnos prema bivšoj stranci, Jerko Zovak je napisao:

„Za samu stranku, međutim, u vrijeme SDP-ova života u katakombama članovi su bili granitni temelj njezine opstojnosti. Velikom većinom, bili su to ljudi koji su više cijenili temeljna ljudska prava i stranačka načela, nego svoj društveni status. Ponegdje riskirajući i život, doslovno. Tako je bilo deset godina - do 2000. A onda je, ne iz katakombi, nego iz podzemlja, izgmizao talog hrvatske, pseudolijeve, inteligencije, post komunistički apartčici, revanšistički napaljeni velikosrbi maskirani u jugonostalgičare i drugo političko smeće, kontaminiravši pritom embrion hrvatske socijaldemokracije, boljševičko-klijentelističkim mentalnim sklopom. Iz asketsko-ideološke SDP sve više pretvara se u filistarsko-pragmatičarsku stranku. I to ne malo i suptilno, nego previše i vulgarno.“

U navedenoj kolumni autor donosi svoj kritički stav o SDP-u do 2000. godine  i o SDP-u nakon dolaska na vlast (3. siječanj) te se iz  njegovog stava i kvalifikativa koje pritom koristi može iščitati i određena doza vlastite frustiranosti koja, rekao bih, manje proizlazi iz činjenice što nije osobno sudjelovao u podijeli plijena, već je više rezultat iskrene razočaranosti naličjem stranke koja se pretvorila u sve ono protiv čega se Zovak politički borio devedesetih godina 20. stoljeća.

O sadržaju nekih svojih kolumni autor navodi: „Pišući o njihovim marifetlucima na ovom portalu, nije mi bila namjera baviti se ljudima nego pojavama. Zbog toga sam i podsjećao kako su stari komunisti, u sličnim situacijama, pojave osuđivali, a drugove spašavali, sugerirajući ovdašnjim rukovodstvima stranke, čijem stvaranju sam do 2000. godine i sam doprinosio, neka urazume mangupe u svojim redovima.“

Osim  o poznatim političkim akterima iz  novogradiškog SDP-a, autor je kritički progovarao i o liderima drugih stranaka (HDZ, HDSSB, HSP AS…), ali je, između ostaloga, pisao i o nositeljima pravosudne vlasti u Novoj Gradiški te o stanju u novogradiškoj bolnici. 

Iz citirane kolumne je vidljivo da se autor nije nimalo libio koristiti teške riječi kojima je opisivao postupke novogradiških lidera, ali unatoč tome,  ostaje na čitatelju da prosudi u kojoj se mjeri radilo o prekomjernom i neselektivnom granatiranju novogradiških lidera, a koliko o opravdanim, na argumentima utemeljenim, kritikama jednog novinara.

Domagoj Zovak, urednik