DOLAZIMO na ovaj svijet isti. Bosi, bez odjeće. Pomažu nam da prohodamo, počnemo pričati, pisati. Odrastamo i počinjemo razmišljati. Pred nama je puno puteva. Koji izabrati?

Kolikogod ih bilo i koje god izabrali, jedno je sigurno - svaki od njih vodi ka istom cilju: odlasku s ovoga svijeta. To je istina i za one koji vjeruju, ali isto tako i za one koji ne vjeruju. Bio muškarac, žena, vladar, bogataš ili siromah, odlazak s ovog pojavnog svijeta je neminovan. Samo je pitanje dana kada će se to desiti.

Sigurno ne postoji niti jedna osoba, ma koliko hrabra bila, koja ujutro može sa sigurnošću kazati da će dočekati večer.  Sigurno ne postoji niti jedna osoba, ma koliko hrabra bila, koja uvečer može tvrditi da će sigurno dočekati jutro.

Danas većina ljudi živi kao da nikad neće otići s ovog svijeta. Ali u jednom treptaju oka sve blagodati ovoga svijeta za nas nestaju i prestaju. Za neke gorka istina. Ali danas je ovaj svijet koji je za sve nas kratkotrajan tako postavljen. Mnogima je glavna preokupacija i cilj ovaj svijet. Ovaj svijet doživljavamo kao zadnju stanicu ili, bolje rečeno, kao vječnost. A nije tako. Većina ljudi danas uglavnom udovoljava potrebama svojih strasti i nagona. A u tom udovoljavanju nema granicu i ne bira načine i sredstva kako bi postigao i bar na trenutak zadovoljio svoje strasti i nagone. Strasti i nagoni nikada ne mogu biti u potpunosti zadovoljeni. Uvijek traže još. Sve dok ne dođe kraj i odlazak s ovoga svijeta. Čovjek na ovome svijetu je kao jedan ribar.

Jedna poučna priča kazuje nam kako je živio jedan siromašni ribar. On jednoga dana ulovi jednu ribu i kada je htjede očistiti, u njoj pronađe jedan dragulj. Obradovao se, misleći kako će dobro zaraditi ako proda dragulj. I tako on ode na obližnju tržnicu kako bi prodao dragulj, ali nitko ne htjede kupiti jer vrijednost dragulja je bila velika. Savjetovaše ovom ribaru da ode u veće mjesto i tamo proba prodati dragulj, jer za pretpostaviti je da u većem mjestu ima bogatijih ljudi. Međutim, i u tom mjestu ribar nije uspio prodati dragulj. Ribar odluči dragulj ponuditi vladaru. Vladar pristade na to i ponudi ribaru da može ostati četiri sata u njegovim odajama i što stigne uzeti u tom vremenu - sve je njegovo. Na vladarevu dvoru bilo je svega - i hrane i zlata i novca. Siromašni ribar razmisli kako je najbolje da prvo nešto pojede, jer je bio jako gladan. Kada se dobro najeo, ugleda vladareve odaje za odmor. Nasloni se i tu zaspa. U jednom trenu čuje čovjeka kako ga budi i govori da mu je vrijeme od četiri sata isteklo. Morao je napustiti vladarev dvor bez ičega. (E. Karić, Priče od sjene, 2015.)

Iz ove poučne priče dosta toga možemo iščitati i uzeti životne puke. Na putevima kojim hodimo na ovome svijetu i kročimo prema kraju, svi smo nalik na ovog siromašnog ribara. Ribar je u ovoj priči udovoljavao svojim strastima i nagonima. Mislio je - imat će vremena i za sve ostalo.

Tako i mi danas, uvijek mislimo - imat ćemo vremena. Siromašnom ribaru je brzo prošlo vrijeme na vladarevu dvoru. I nama isto tako prolazi vrijeme. Četiri sata, četrdeset, sedamdeset ili osamdeset godina, sve to brzo prođe.

I nama će jednog dana doći „stražar“ i kazati – vrijeme ti je isteklo.

Na spomeniku jednom vladaru stoji sljedeći natpis: „Vladao sam puno godina, izgradio sam puno gradova. Na mom dvoru bilo je na tisuće robinja. Sada je zemlja moja postelja, hladan kamen je moje uzglavlje. Pouči se mojom sudbinom i prođi se prevelike ljubavi prema ovom svijetu. Budi siguran, i tebe čeka isti svršetak.“