NE tako davno često smo razgovarali na klupama u parkovima. Dijelili smo tajne u školskim hodnicima. Ispijali smo kave uz smijeh, pogled i tišinu koja nije bila neugodna. I danas ponekad sjedimo jedni pored drugih na istim onim klupama u parkovima. Pijemo kavu na istim mjestima gdje smo nekad pili. Možda je sve isto ili slično.
Međutim, danas dok sjedimo na tim mjestima, mi smo miljama udaljeni jedni od drugih. Prisutni fizički, ali duhom odsutni. Naš pogled ne traži sugovornika, već ekran. Ironično kazano - društvene mreže nas danas čine sve više nedruštvenima.
Danas su telefoni postali produžetak ruke, a sve one obavijesti zamijenile su ljudske dodire. Iako su osmišljene da nas zbližavaju, društvene mreže nas danas često odvajaju od stvarnih odnosa, stvarnog svijeta i stvarnog sebe.
Svjedočimo kako društvene mreže nude najjednostavniju iluziju povezanosti. Lajkovi, komentari i priče 'nude' komunikaciju, ali isključuju razgovor. Mnogi kažu kako žele 'biti u toku' na društvenim mrežama. Upravo to 'bivanje u toku' skriva ono emocionalno i socijalno. Zaboravljamo pitati nekoga jednostavno pitanje - kako si? Kada smo zadnji put čuli ili vidjeli jednog današnjeg tinejdžera da je nekoga upitao - kako si? Umjesto toga, vidjet ćemo sliku sretnog i nasmijanog lica i pretpostavit ćemo kako je sve u redu.
Postoji li danas ijedan algoritam koji može zamijeniti toplinu ljudskog glasa ili obavijest koja će zamijeniti osjećaj kada te netko s pažnjom sluša? Ipak, za mnoge je danas bolje ne gledati u oči dok s nekim razgovaraju, čak se ne moraju niti nositi s neugodnom tišinom, a često i ne odgovaraju odmah. Sve je pod njihovom kontrolom, osim osjećaja praznine koji ostaje nakon što ugase ekran.
Nikada nismo imali više mogućnosti za komunikaciju. Ali nikada se i nismo osjećali manje shvaćeno kao danas. Kada uključimo ekran, možemo biti što poželimo - vođa, nutricionist, mag. Ali kada ugasimo ekrane, ostajemo sami sa sobom. I dok smo sami sa sobom, često bivamo izgubljeni između onoga što pokazujemo i onoga što stvarno jesmo.
Svjedoci smo kako današnje mlade generacije sve češće komuniciraju pomoću memova, jer nekima je očito problem napisati i jednu prostu rečenicu. I kada sretnemo mlade, oni imaju tjeskobu prilikom razgovora uživo. Često izbjegavaju i telefonske pozive, jer ne znaju što je dijalog. Isti ti mladi sve češće imaju strah od susreta uživo. Možda oni i imaju želju za povezivanjem, ali taj njihov digitalni svijet nije ih naučio kako se to radi.
Svjesni su oni kako u stvarnom razgovoru nema tipke za brisanje izrečenog, ili one koja vraća na početak, kao ni tipke za uređivanje. Isto tako nema ni raznih filtera koji će mračno i narogušeno lice učiniti nasmijanim.
Tako se gubi empatija jer više ne gledamo u lice sugovornika. Gubi se i strpljenje jer obično čekamo brze odgovore. I gubimo i razumijevanje jer smo navikli na taj način komunicirati skraćeno, često i bez jednog slova.
Ipak, društvene mreže nisu same po sebi zlo, ali su zlo kada ih koristimo kao zamjenu za stvarni život. Možda smo zaboravili kako izgleda razgovor bez ekrana i bliskost bez 5G ili wi-fi mreže.
Na kraju, jedina mreža koja nas stvarno drži i koja je najstabilnija jeste ona koju gradimo očima, riječima i srcem.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -