SLAVONSKI Brod, između ostalog, grad je i nacionalnih manjina. U Slavonskom Brodu nacionalne manjine žive zajedno s većinskim, hrvatskim narodom. Možda najbrojnija nacionalna manjina u našem gradu jesu Romi. Ovih dana na našem portalu imali smo priliku vidjeti jedan članak pod naslovom „Hrvatska država getoizira Rome u Slavonskom Brodu." Je li tako doista, ili neke nacionalne manjine same sebe getoiziraju od države, zatvarajući se od svih. Je li problem u državi ili u pripadnicima nekih nacionalnih manjina?

Biti pripadnik nacionalne manjine, još uz to ponegdje i u politici aktivan, zabavno je, nadrealistično, i svakako profitabilno. Još ako ne želite biti obična nacionalna manjina, nego još ugroženiji, onda postanete nacionalna manjina transeksualac, crnac, dakle ugrožena nacionalna manjina za 21. stoljeće ili, bolje rečeno, moderna ugrožena nacionalna manjina.

Kada bi čovjek površno gledao, pomislio bi, eto, kako se u Hrvatskoj puno i previše diskriminira i vrijeđa po nacionalnoj osnovi. A davno je Gandhi rekao: „Biti manjina nerijetko je privilegij."

Kada bi čovjek površno gledao, rekoh, mogao bi lako doći do ishitrenog zaključka. Poveo bi se za nekim medijskim natpisima, zavarali bi ga neki statistički podatci, uzeo bi previše za ozbiljno pokoji grafit ili navijačko skandiranje, pa bi mogao doći do zaključka kako naša država ne voli svoje vlastite nacionalne manjine. Da budemo jasni, niti u jednom društvu svi pojedinci nisu isti. Pa tako niti u našem. Uvijek će se naći netko tko, u najmanju ruku, neće blagonaklono gledati prema nacionalnim manjinama.

Čovjek s ishitrenim zaključcima, recimo, ode na utakmicu i čuje kako sucu viču da je Cigan, čuje navijače kako skandiraju nešto o Srbima i vrbama ili uglas uzvikuju nacistički odziv. 

Mogao bi pomisliti kako Hrvati, eto, mrze Srbe, kako o Romima imaju predrasude, kako na Talijane gledaju kao na okupatore, na Bošnjake kao na balije ili musliće, te kako bi, možda, Židove i voljeli, ali da ne šire historiografske laži o našim ustašama.

Ovo je samo privid, nije baš sve tako crno. Postoje u Hrvatskoj ipak ustanove koje se brinu o nacionalnoj ravnopravnosti i statusu manjina.

Biti pripadnik nacionalne manjine, još uz to ponegdje i u politici aktivan, zabavno je, nadrealistično, i svakako profitabilno. Još ako ne želite biti obična nacionalna manjina, nego još ugroženiji, onda postanete nacionalna manjina transeksualac, crnac, dakle ugrožena nacionalna manjina za 21. stoljeće ili, bolje rečeno, moderna ugrožena nacionalna manjina. Jer tada nije ugrožen samo po nacionalnom ključu, već i po spolnom, rasnom, obiteljskom.

Nacionalne manjine danas slobodno šeću, rade, žive, pokreću biznise, uspijevaju i propadaju. Žene se međusobno ili se miješaju s drugim nacionalnim zajednicama, idu u svoje bogomolje ili im to nije važno. Nacionalne manjine danas u svemu imaju pravo. Ali često pored prava zaborave i odgovornost i obvezu.

Mogu glasovati za koga požele, za nekog „svog" ili za „nesvog". Mogu kupiti auto, prodati kuću, mogu biti što požele. I ako požele ne biti više nacionalna manjina, lako mogu postati i netko drugi. Njihova sudbina ovisi o njihovim sposobnostima. Ali danas je bolje od sposobnosti kukati kako je netko ugrožen.

U Hrvatskoj među pripadnicima nacionalnih manjina ima i vrhunskih liječnika, ali i kriminalaca, što znači da pripadnike nacionalnih manjina ništa ni po čemu ne izdvaja od većinskog naroda - kojih isto ima i vrhunskih liječnika, ali i kriminalaca. 

Na predstojećim izborima bit će okrunjeno osam predstavnika nacionalnih manjina u Sabor. Znamo kako su oni svrha sami po sebi, ali skoro uvijek oni odlučuju o formiranju Vlade. Jedna ruka predstavnika nacionalne manjine u Saboru može puno toga uraditi. 

U ovoj državi, Lijepoj našoj, nije nitko ugrožen. Ugroženi smo svi.