MOŽE li vrijeme krize, u kojoj su ljudi kao nikad prije iskusili sav apsurd teritorijalne razmrvljenosti Hrvatske, podijeljene u 576 jedinica lokalne regionalne samouprave - 428 općina, 127 gradova te 20 županija uz metropolu - napokon potaknuti političke elite da ozbiljnije shvate glas struke i krenu u ono što godinama odlažu - temeljitu i kompletnu reformu teritorijalnog ustroja Hrvatske i decentralizaciju. 

Naime, Hrvatska je od svih država bivšeg socijalističkog bloka, nakon promjene režima, najviše fragmentirala svoj teritorijalni ustroj. U trenutku raspada Jugoslavije, 1990. godine, imala je svega stotinu općina. 

Potom mnoge dojučerašnje mjesne zajednice preko noći postadoše općine i kasabe u kojima lokalni šerifi vladaju sa par stotina glasova. 

Više od pedeset posto gradova i općina na plaće potroši više od polovice proračuna, a što je dokaz da su svrha sami sebi.

Danas, kada je popularna granica između općina i kada ne možemo ući na teritorij druge 'jedinice' bez odgovarajuće „vize", događa se da će - ako kojim slučajem stanovnik Iloka krene put Zagreba, a želi izbjeći plaćanje cestarine - biti zaustavljen na čak 25 „graničnih prijelaza" na kojima će morati pokazati „putovnicu". 

Ili se, na primjer, događa da se u istoj zgradi u Dugom Selu, nalaze Općina Brckovljani i Grad Dugo Selo. I načelno, za dolazak iz općine u njezino središte potrebna je opet - „viza". 

I čemu služe te i takve kraljevine, silni faraoni i vladari?

Vladari koji su zaposjeli kraljevine, kneževine, uglavnom su ofucani lokalni moćnici koji znaju razmišljati samo na svoj uskogrudan i nefunkcionalan način. Ne bih vrijeđao obrazovanje, ali moguće je da ih ima i s kupljenim diplomama na raznim fakultetskim sajmovima ili subotnjim tečajevima raznih veleučilišta.

I čemu služe takvi faraoni i šerifi?

Odgovor je jednostavan: sami su sebi svrha, zapošljavaju članove svoje drage partije. A tu je i rodbina, uvijek se nađe neko mjesto i za njih. I onda, na kraju, uvijek se može negdje „ugurati" i prijatelja i ljubavnicu. Naravno, da ne zaboravimo i službeni auto, vozača i mobitel. I tako oni postaju sami sebi idoli. Pa kako i ne bi kad posjeduju faraonsku moć. 

Uz sve to, imamo i agencije kojima je zadatak izmišljanje novih agencija, imamo razne komisije i odbore, u kojima članovi ni sami ne znaju kako se zove to tijelo kojeg su član. No, zato na njihove račune redovito stižu debele novčane naknade, uz još deblje bonuse za nerad.

I kada se ujutro probude, prva misao im bude - Koliko ću mita danas inkasirati?

Možda smo dosta toga prije uvođenja „viza" znali o njima. Ali jedno je sigurno, „vize" su ih ogolile do kože. I danas, kada je zajedništvo najpotrebnije, pojedini šerifi i faraoni pokazuju svu svoju (ne)moć i uskogrudnost, a sve kako bi nas, tobože, zaštitili i sačuvali od bolesti. Nemoguće. Pa oni misle na nas. Njima je stalo do nas. Ne toliko do našeg zdravlja, koliko do našeg glasa na predstojećim izborima. 

Ali običan čovjek shvatio je da ovim debelokošcima koža i nije tako debela. Siguran sam da ih ovaj narod sada bolje zna prepoznati te da mu je „vrijeme viza" samo otvorilo oči. Jer ovaj narod zna razmišljati i odlučivati, ovim se narodom ne može manipulirati. Barem ne uvijek.

I narod će pokazati debelokošcima kako se to radi i da se može čak i ako nisi uskogrudan i podmitljiv. Može se čak i onda kad nisi sam sebi idol.