Ušli smo u, ili bolje reći zagazili, u novu godinu. Poželjeli smo si u čestitkama i željama puno zdravlja, blagostanja, sreće, mira, ljubavi, novca...

Uvijek kada dođe nova godina, želimo si nešto naj, naj. Očekivanja su nam uvijek nečega ljepšega, nešto što je u našoj mašti. No, je li to stvarno moguće? Vidimo li svijet oko sebe?

Vidimo li kako ovaj svijet postaje sve tužniji, otuđeniji, nasilniji, prljaviji, bolesniji...

Vidimo li ljude oko sebe koji su sve više samosvoji, koji su sve više depresivni, koji su sve više agresivni, u svojoj samoći izgubljeni.

Da ne gledamo Pernara u Saboru kako jede pizzu, i da nam saborske klupe ne služe za cirkus s glavnim ulogama nekakvih Stazića, Hasanbegovića, Petrova, Grmoja, Marasa, Bačića...

Ali ostaju naše želje i nade u novoj godini, koje su samo deklarativne, jer sami ne djelujemo da bi pomaknuli stvari s mrtve točke. Dakle, nismo svjesni u kojem smo glibu i kaljuži zapeli, a još manje znamo kako iz te kaljuže i gliba izaći. Ne vidimo blato po sebi pa zato i ne osjećamo potrebu očistiti ga.

Neki su donijeli „životne" odluke, kako će u ovoj godini prestati konzumirati duhan pa će izdržati nekoliko dana i vratiti se istom, neki su obećali ostaviti alkohol, ali do prve „prave" prilike, kada će čak nadoknaditi i ono propušteno, neki su obećali nakon prejedanja u ovim danima krenuti put teretana i fitness centara, ali ubrzo shvate koliko je to naporno, neki su obećali smanjiti minuse na bankovnim računima, ali samo dok nešto ne ispadne „povoljno" za kupiti i tako bismo mogli nabrajati unedogled naša obećanja. Pusta obećanja.

I čega imamo novoga u novoj godini, osim što umjesto zadnjeg broja osam, kada upisujemo godinu, sada pišemo broj devet.

A što bismo mi stvarno mogli poželjeti u novoj godini, i to onako kako mi znamo, skromno i i iz dubine duše.

„Od Boga smiješ iskati samo pamet, jer kad imaš pamet sve se ostalo nekako namakne. Bez pameti je muka", rekao mi je jednom jedan stari poznanik i to nakon što sam mu poželio da mu Bog dadne dobro zdravlje. Kada se to malo odvagne, nema se kud, nego priznati da je čovjek bio u pravu jer, kakva mu korist od zdravlja, ako ga pamet napusti.

No, ostavimo mi pamet po strani, a to, priznat ćemo, često i činimo i zapitajmo se što bismo poželjeli sebi u ovoj godini.

Da nas se poštedi dosadnih serija koje se repriziraju, dosadnih sapunica - turskih, meksičkih i španjolskih.

Da ne gledamo Pernara u Saboru kako jede pizzu i da nam saborske klupe ne služe za cirkus s glavnim ulogama nekakvih Stazića, Hasanbegovića, Petrova, Grmoja, Marasa, Bačića...

Da napokon kupimo toliko željene avione.

Da se, vozeći po gradovima ili gradićima, ne moraju zatvarati prozori automobila iz straha da nam ne uleti kakva diploma s kakvog fakulteta, od naših magistara i doktora.

Da nam pojeftine lijekovi za smirenje. Barem Lexilium.

Da nam pojeftine osnovne životne namirnice, a za gorivo nas nije briga jer nas ionako vozaju kako stignu.

Da nas zaobiđu poplave, požari i zemljotresi i da bude kiše, ali onako umjereno - ako presuši da ima, a ako se što upali, da gasi, tako da nam i turistička sezona bude bolja.

Da se dobro sprijateljimo, recimo s Austrijom pa da političare koji se skijaju po našim živcima, možemo poslati k njihovom gospodinu Sebastijanu.

Da se riješi pitanje zagađenog zraka u Slavonskom Brodu pa će valjda onda doći na red i Sisak i Kutina.

Da se ljudima objasni kako se točno kaže, po pe-esu ili po ju-su, i da se ljudima kaže, tko su zapravo ta dvojica.

Da se policiji povećaju, a kriminalcima smanje ovlasti.

Da se godišnja doba poslože onako kako i piše pa da ljeto bude ljeti, a zima zimi, a ne da proljeće bude u jesen, a jesen u travnju.

Da ne gledamo više kojekakve rezolucije i deklaracije, bile Istanbulske, Marakeške, ili deklaracije o pravima Hrvata u BiH.

Da, kada je u pitanju VAR koji planiraju uvesti na naše stadione, kod nas obvezno uvede nošenje zaštitnih naočala jer od njega mogu otići oči.

Da ne gledamo opet najesen ili zimu jumbo plakate u „borbi" za Pantovčak, Kolinde, Milanovića, Bandića, ili tko će se sve još pojaviti.

Da ne ispraćamo našu rodbinu, susjede, prijatelje, u Irsku, Njemačku...

Da da nam bude manje loše nego u 2018.

Da dođemo k sebi, dok još imamo kome doći.

Da bar poneku želju ne moramo ponavljati i dogodine.

Dosta. Vragu malo bilo.