ZAMISLITE ovog muškarca - ulazi u kuću i počinje urlati na svoju suprugu: "Kravetino! Luđakinjo! Budalo! Glupačo!". Onda prilazi i hvata je za vrat te šamara. Zatim isti taj gospodin nastavlja: "Ubit ću te! Izbost ću te! Rasparat ću ti grkljan!". I na kraju završi upozorenjem: "Deri se ti koliko hoćeš, meni nitko ništa ne može." Dok ovo čitaš, možda si ti jedan od takvih, ili sličnih, koji je nešto slično ovome izgovorio.

Posebno je nepodnošljivo kada to radi netko tko je u društvu visoko pozicioniran. Tada, s pravom, pitamo se: u kojem stoljeću i u kojoj zajednici živimo?

Ne, nije bitno što je dotični gospodin, kada je sve to činio, bio perjanica naše najveće stranke i jedan od potencijalnih kandidata za ministra. Ovdje, prije svega, pišemo kako je to uradio muškarac ili, bolje reći, muškarčina. Jer on sebe takvim smatra. On posjeduje vlast, moć novac. On može imati suprugu koju će, kada poželi, izdegenčit, a kada poželi, otići ljubavnici. On može sve. Jer kad on bije - i DORHU-u se gaće tresu. To je ovdašnja muškarčina.

Svakih petnaest minuta neka žena u Hrvatskoj dobije pepeljaru u glavu, udarac u rebra ili je se zlostavlja verbalno, psihički, seksualno. I, možda čudno zvuči, zlostavljači su često akademski obrazovani građani -  'intelektualci' čak. Barem ih mi tako zovemo, a oni se ponose svojim društvenim statusom. A, ustvari, oni su obični jadnici. Svi bi očekivali da su zlostavljači alkoholičari ili narkomani. Ali vidi vraga... i ti jadni intelektualci šamarati i degeničiti znaju.

Možda su ovi veliki intelektualci odrastali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su kinematografiju preplavili filmovi Bruce Lee-ja pa su počeli ići na tečajeve borilačkih vještina. Jer - zlu ne trebalo. Samo što naučeno nisu mogli primijeniti u bivšoj državi. Ali eto, dočekaše i oni slobodu. I pokazaše mužjačko-borilačke vještine.

Ali takvi intelektualni kapaciteti, koji tuku žene, za početak svoje vlastite, nikad se neće okomiti na nekog jačeg od sebe. Jer, ipak, samo su kukavice.

Vrlo dobro znaju što rade. Uglavnom, to rade u svoja četiri zida, bez publike. I, svakako, računaju na šutnju svoje žrtve. Jer računaju kako bi to bila „njezina sramota" ako kome kaže.

I, nažalost, mnoge se žene ponašaju onako kako zlostavljači žele. Nasilje trpe desetljećima prije nego se nekome obrate za pomoć. A zlostavljač je zlostavljač, bio to župan, smetlar, otac, brat, suprug, dečko.

I, nakon recentnog suđenja u Slavonskom Brodu, kakva je poruka poslana javnosti, a posebno nasilnim muškarcima? Nije teško zaključiti kako bi poruka ovog slučaja bila: to što sam učinio nije ništa strašno, samo sam prebio svoju vlastitu ženu. A tko zna, možda osuđeni gospodin podnese i žalbu pa zatraži odštetu za duševne boli i ozljedu šake te naknadu za sudske troškove. Ne bi nas čudio i takv epilog.

Jer, sjećamo se prošlotjedne presude kojom je sud oslobodio policijskog službenika, unatoč utvrđenom seksualnom uznemiravanju kolegice. A žrtvi u tom sporu, naloženo je da mora platiti troškove postupka u iznosu od gotovo deset tisuća kuna.

I tako, uvijek izostanu konkretne sankcije počinitelju, čime se ne postiže primarna svrha kažnjavanja - prevencija. Žrtvama obiteljskog nasilja - na ovaj način - šaljemo izrazito nepovoljnu poruku: pravni sustav neće vam pružiti primjerenu zaštitu.

Upravo zbog ovakvih i sličnih primjera, žrtve nemaju povjerenja u institucije sustava, a bogami ni građani. Jer, nasilje nad ženama najraširenije je sustavno kršenje ljudskih prava.

Posebno je nepodnošljivo kada to radi netko tko je u društvu visoko pozicioniran. Tada, s pravom, pitamo se: u kojem stoljeću i u kojoj zajednici živimo?