PROTEKLIH dana u Slavonskom Brodu, što na portalima što u tiskanim medijima, mogli smo, između ostaloga, vidjeti poprilično licemjerne naslove ili komentare na nešto dobro što se dešava u ovim sumornim vremenima.

Pokušat ću parafrazirati naslove ili komentare: „kolodvor na ulici", „gdje će raditi oni koji su dobili stanove u 'Dusparinom naselju'", „Duspara darovao respirator brodskoj bolnici nakon što je prebolio koronu", ili „šargija će svirati u Brođanci",…

Gledajući takve naslove ili komentare, normalan čovjek ne može, a da ne ostane u šoku. Ništa drugo nego lavina verbalnog proljeva.

Da, znam da iza monitora nekad sjede ljudi koji jedva čekaju sipati malo svoje gorčine umjesto da tu energiju usmjere na unapređenje vlastitih života, ili čak unapređenje vlastitog političkog opredjeljenja, a u konačnici za dobro svih nas.

Pa se nameće jedno pitanje – zašto nas žulja tuđi uspjeh? Možemo li uopće to nazvati tuđim uspjehom, a ne uspjehom zajednice… svih nas? Očigledno možemo. Sve dok se dijelimo na „mi" i „vi" ili na „naše" i „vaše", tako će biti. Ali ja vjerujem da postoji samo „mi" i „naše."

Kroz stalnu interakciju s drugima i suočavanje s njihovim životnim pričama, usponima i padovima, dolazi do izražaja naša osnovna vibracija, emocionalni pokazatelj kvaliteta naše ličnosti. Mi se nesvjesno uspoređujemo s drugima i tako stvaramo sliku svoje vrijednosti u odnosu na njih. Postoje određeni šabloni, kao parametri uspjeha u životu koji utječu na našu osnovnu vibraciju, bilo da je to posao, brak, djeca, imovina, društveni život i status. Ako se osjećamo kao neostvarena osoba, nekako se automatski podiže gard prema onima koje smatramo boljima od nas samih i oni postaju meta naših inferiornih i negativnih misli. Da bismo znali što netko misli o sebi, dovoljno je da čujemo što govori o drugima.

Barem danas, u eri interneta i društvenih mreža, svima je postalo dostupno komentirati što god žele i kako žele, postalo je vrlo jednostavno da pojedini portali pišu što hoće i kako hoće, pa se tu možemo nagledati i načitati svakakvih komentara, koji najmanje sliče na civiliziran i kulturan dijalog. Ne zaboravimo, nikakva anonimnost nas ne amnestira od obveze lijepog i kulturnog ponašanja. Tu se krije najveća zamka, ako negativno reagiramo na tuđi uspjeh, tako stvaramo uvjete da nikada ne budemo uspješni.

Zbog toga tuđi uspjesi padaju vrlo teško na našu dušu. Zbog toga se dožive poput udarca čekićem. Zato u nama stvaraju potištenost, utučenost, razdraženost, osjećaj bezvrjednosti. Tuđi uspjeh prima se kao naš osobni neuspjeh. Nekome je krenulo za rukom ono što nama samima nije... To postaje vrlo nepodnošljivo. Treba biti ispred svih ostalih, u suprotnome, prožima nas osjećaj ništavila i praznine. i još jednom dolaze do izražaja podjele na „mi" i „oni."

Ali očito je uspjeh zadnja stvar koju će vam netko oprostiti i to isti oni ljudi koji će zadnji preuzeti odgovornost za vlastiti neuspjeh. Treba li navoditi primjere iz našeg grada? Valjda je svima jasno, osim onima koje žulja nečiji uspjeh. Ali to nije nečiji uspjeh, to je samo uspjeh za nas, naš grad.

Jer mudar čovjek ne mjeri svoj uspjeh uspoređujući se s drugima, nego uspoređujući sebe jučer sa sobom danas.

No, očito u politici nema logike i zato nam pati zdrav razum. Jer danas ako želiš biti uspješan političar, moraš prevariti „njih" prije nego „oni" prevare „nas." Zato je jedan naš političar ponosno govorio: „Ja kad trebam ići desno, ja dajem lijevi žmigavac, a kad trebam lijevo, dajem desni žmigavac.". Sami zaključimo je li to formula uspješnosti ili put u kaos.

I daj Bože još više svijetlih primjera u Slavonskom Brodu pa neka nas i žuljaju, ali neka ih bude. Jer na kraju sve to ostaje samo građanima ovoga grada.

U jednoj rečenici sve je rekao mudri Meša Selimović: „Uspjeh je jedna od najtežih nepravdi koju jedan čovjek može nanijeti drugome."