TKO god je na Balkanu početkom 90-ih godina mislio kako je lako stvoriti državu, a još lakše je voditi, grdno se prevario. Iako po nekima naša zemlja ne pripada tom 'mračnom kutku svijeta', u ovoj priči zadržat ćemo je još uvijek na Balkanu, gdje geografski, mentalno te civilizacijski i pripada. 

Neriješena sustavna pitanja u svim novonastalim državama ili - neki će reći - obnovljenim državama, samo se gomilaju. A ako se osvrnemo na uzroke neefikasnosti svih tih država, lako ćemo zaključiti kako su posvuda uzroci isti – veliki nedostatak političkih vizionara. I kao takvi vizionari bi trebali biti spremni založiti svoje umijeće, pa i sebe za dobrobit društva i zajednice. A gdje su takvi?

Odgovor današnjeg društva na nedostatak političkih vizionara je bijeg. Netko kukavički bježi, a netko će kazati kako je to hrabar i plemenit čin. Ali bijeg sam po sebi je, ustvari, kukavičluk i izdaja nekoga ili nečega.

Priznat ćemo kako se današnji čovjek nalazi u stalnom stanju bijega. Bježimo neprestano i bježimo od svega i svačega. I od svakoga. Često bježimo i od samih sebe. Od znanih i neznanih. Bježimo od lošeg vremena, bijesnih pasa, dosadnih znanaca, prevelike buke, nečistog zraka. Počeli smo bježati i od prepunih tanjura pa i od velikih dugova, kredita.

Bježimo od nasilja, debljine, dosade… Bježimo od velikih redova, bježimo ponekad i od svojih najbližih. Poneki pobjegnu i iz Gradskog vijeća. Neki bježe od režimske politike, kazat će, ili od režimskih medija.

Bježimo.

Bježimo od ljubavi. Bježimo i od Boga.

Ovo društvo kroz svoju kulturu bijega potiče 'eskapizam.'

Stvara se kult bijega od samoga sebe, od stvarnoga života, od realnosti, i kukavički se pronalazi imaginarni svijet o kojemu mnogi maštaju.

A oni koji su ušli u naše mozgove već davno nude nam velikodušni bijeg uz pomoć brojnih stimulansa. Od zabranjenih pa preko legalnih. I sve za široke narodne mase. A ustvari - za kukavice i izdajnike.

Nema od čega ne bježimo. I u suštini bježimo od istine i slobode. Ne želimo se suočiti s istinom koja bi nas u konačnici oslobodila potrebe za bilo kakvim bijegom.

Živeći u neprestanom stanju bijega, kod takvih osoba vladaju strah, sumnja, nepovjerenje, depresija, očaj, bijes. Umjesto da se suoče s istinom, takve osobe se daju u bijeg. Pa makar bili i gradski vijećnici.

Propovijedati i prepredati samo o nečijim lošim postupcima tri i više godina, ne učiniti ništa konstruktivno i na kraju pobjeći - po nekima možda jest herojski čin, no zapravo nije ništa drugo doli izdajnički i kukavički čin prema nekoliko stotina glasačkih duša. Samo vrijeme, zapravo, može pokazati koliko je to herojski i odvažan čin bio. Po nekima bijeg nije kukavičluk. Zna to biti i dio mudre strategije, a i poslovica kaže: „Onaj koji bježi živi, kako bi se drugoga dana borio.".

Ovome ćemo još dodati kako kukavica bježi što dalje može, a hrabar čovjek ako i pobjegne vraća se u pravo vrijeme. Preostaje nam vidjeti kako će postupiti naša uvažena vijećnica. Hoće li ostati što duže ili se vratiti u pravo vrijeme?

Ali dođe vrijeme kada jednostavno ne smijemo bježati, nego moramo ostati bez obzira na cijenu koju ćemo platiti. To je vrijeme kada uzmaka nema. To je upravo ovo vrijeme – vrijeme nedostatka političkih vizionara. Tko zna, možda je uvažena gradska vijećnica imala talent budućeg političkog vizionara? Tko zna, možda se ipak vrati u pravo vrijeme?

Ipak, ima i onih koji nisu uzmakli u ovom vremenu, odlučili su ostati i još napredovati, vjerujem, kako bi založili svoje umijeće, pa i sebe, za dobrobit društva i zajednice. Pokazuje to svijetli primjer jedne gradske pročelnice koja je upisala poslijediplomski doktorski studij, želeći dodatno uložiti u sebe kao mogućeg vizionara. 

Samo se nadamo da i ona jednog dana neće u kukavički ili, pak, u onaj hrabri bijeg.