NA mladima svijet ostaje - rečenica je koju, ponekad i sa strepnjom, izgovaraju stariji. U današnje se vrijeme, kao i mnoga prošla, nažalost, često može čuti i „Kamo ide ova mladost?" ili „Jao nama ako nam je to budućnost". No, brodska se mladež prethodna tri dana uistinu iskazala. Uglavnom srednjoškolci i studenti, spremno su priskočili u pomoć potrebitim Brođanima, pokazavši kako ipak ima nade za neko bolje sutra. Svoju su pomoć, ruke, trud i vrijeme, odlučili proglasiti neprocjenjivim pa su bez plaće, volonterski i s osmijehom na licu, drugu godinu zaredom, na leđima iznijeli '72 beskompromisna dana'.

I ranije je tjedan bio u znaku mladosti i veselja jer je, u društvu slavonskobrodskih medicinara, gradom prošetalo više od tisuću zagrebačkih srednjoškolaca. Dvoje ravnatelja s istom vizijom i ambicijom,Jelena Jelinić Bošnjak i Zlatko Stić, uspjeli su u želji da 'njihova djeca' najprije upoznaju domaći teritorij, a tek onda odlaze diviti se tuđem. Dovoljno o potrebi takvih izleta govori činjenica da je malotko od gostiju iz metropole znao nešto o Slavonskom Brodu, osim asocijacija vezanih za Rafineriju.

Da nisu jedini prosvjetari koji misle izvan granica uobičajenog, govori i SBplus-ova priča o tri nastavnice Ekonomsko-birotehničke škole Slavonski Brod (Ivani Opačak, Mirti Kos Kolobarić i Mariji Deanković) koje su se našle na nacionalnoj listi najboljih profesora. Skromnost, upornost, predanost radu, odlučnost, inovativnost - njihove su zajedničke osobine koje rado prenose na svoje učenike.

Njih je, pak, u učionicama i za klupama sve manje. Naime, posljednji podatci pokazuju kako je u tekućoj školskoj godini iz škola na području Brodsko-posavske županije ispisano ukupno 112-ero učenika - 71 iz osnovnih, 41 iz srednjih škola. Zbog toga što je ostala bez ijednog učenika, zatvorena je i Osnovna škola u Lađevcu. Priča o odlasku iz opustošene Slavonije, u bogatije krajeve Hrvatske ili u inozemstvo, već je toliko puta ispričana da za nju više nitko niti nema sluha. Tko bi i reagirao na nešto što je već postalo toliko uobičajeno. Za učenicima i njihovim roditeljima plaču sada bake i djedovi kojima u pomoć moraju priskakati volonteri s početka ovog članka jer u blizini nema njihovih 'rođenih'.

„Djeca odoše i samo raspela ostadoše" - komentirao je čitatelj SBplus-ovu ilustraciju prazne učionice u čijem je središtu, iznad ploče, ostao tek ogroman križ.

No, ne bježe ta djeca i njihovi roditelji (samo) od toga što onaj tko nije dovoljno veliki Hrvat i katolik (nemoguće je ovdje biti jedno, ako niste i drugo) ne pripada ovoj sredini, nego i od toga što gledaju svoje učitelje i nastavnike kao, nakon petogodišnjeg školovanja i obrazovanja koje traje cijeli život, jedva krpaju kraj s krajem. Gledaju iz praznih klupa te ljude kojima bi se trebali diviti i koji bi im trebali biti uzor kako su poniženi i neprestano moraju moliti za 'bolje sutra' koje su itekako zaslužili i zaradili. Štrajk prosvjetara obilježio je kraj radnog tjedna, a mnogi od njih u razgovoru su nam otkrili - ne postignemo li sada nešto, nikada u ovom društvu nećemo biti cijenjeni i dovoljno plaćeni.

Kako odlaze djeca u kolonama, tako bi iz Brodsko-posavske županije, otprilike u istom smjeru, mogli otići i prijevoznici čija su sjedišta ovdje registrirana. Sve to zbog nejednakih uvjeta poslovanja i činjenice da je, donošenjem Pravilnika o ograničavanju uporabe pojedinih javnih cesta za promet teretnih vozila, čija najveća dopuštena masa premašuje 7,5 tona, značajno umanjena konkurentnost trgovačkih društava sa sjedištem na područjima devet hrvatskih županija - među kojima je i Brodsko-posavska.

Ti prijevoznici, osim toga, nisu u mogućnosti koristiti pojedine granične prijelaze, posebice prema Sloveniji pa im je isplativije 'preseliti' u županije bliže Europi kojoj, čini se, pripadamo, ali još nismo postali istinski dio nje.

Protekao je tako još jedan tjedan u kojemu smo, pomalo bipolarno, mijenjali osjećaje i mišljenje o sredini u kojoj živimo - čas oduševljeni, čas zgroženi onime što vidimo; u jednu ruku sretni, u drugu tužni zbog onoga što se oko nas događa. Uz sva ta opća zbivanja, svatko od nas, naposljetku, na leđima nosi svoj 'križ' (ne ono raspelo sa zida, nego neko puno osobnije i neopipljivo) čija težina uglavnom na kraju odnese prevagu u dilemi - pobjeći od svega u (suludoj) nadi da je drugdje bolje i da time ne bježimo od sebe samih ili ostati i boriti se do kraja.