ADAM, prvi čovjek, stvoren je od zemlje, iz raja je protjeran na Zemlju. Život je proveo na Zemlji. Na kraju završio u zemlji. Zajednička sudbina nas, Adamovih potomaka je zemlja, i u prošlosti kada je stvoren Adam od zemlje, i u sadašnjosti na ovome svijetu gdje živimo na Zemlji, i u budućnosti gdje ćemo biti pokopani u zemlji. 

Nastanak, postojanje i nestanak čovjeka - tako su tijesno povezani sa zemljom. Čovjek nije niti svjestan svoje povezanosti sa zemljom.

Zašto onda danas tako odnosi prema onome od čega je stvoren, gdje živi i kamo će otići?

Zašto su tako mnogo zagađena naša zemljišta, rijeke, zrak, hrana..? Zašto je toliko nisko pala ekološka svijest kod današnjih muslimana? Da li je to jedan od uzroka današnjih ekoloških katastrofa, neprimjerene ekološke kulture i nedostataka ekološke svijesti?

Ovaj svijet, ovaj planet, kao i svi drugi planeti, kao i sve što postoji, jednog dana će propasti i nestati, ali to nama kao bićima razuma na zemlji ne daje opravdanje da imamo pravo uništavati i zagađivati prirodu u kojoj živimo.

U svijetu se obilježava 22. travnja kao međunarodni Dan planeta Zemlje.

Tog dana pozivaju se svi ljudi dobre volje, svi stanovnici zemaljske kugle da dadnu svoj doprinos na očuvanje okoline. Neki taj dan ne koriste automobile, neki se organiziraju prikupljajući smeće kojeg ima na svakoj krivini pored puta, neki se organiziraju čišćenje korita rijeka, neki sade razne vrste stabala ili na različite načine daju svoj doprinos očuvanju prirode.
Ovaj svijet, ovaj planet, kao i svi drugi planeti, kao i sve što postoji, jednog dana će propasti i nestati, ali to nama kao bićima razuma na zemlji ne daje opravdanje da imamo pravo uništavati i zagađivati prirodu u kojoj živimo.

Zar ljudsko tijelo nije zemlja, a zemlja je kao tijelo. Ima svoj krvotok, a to su njezine rijeke, ima svoj ukras, a to su šume i bilje drugo, ima ćud. I kao što čovjek štiti, uređuje i uljepšava svoje tijelo, isto tako treba se odnositi i prema zemlji. Kao što infekcija ugrožava naš život, onečišćene rijeke i izvori ugrožavaju život zemlje. Ne štititi tijelo znači izložiti ga bolesti, ogoliti zemlju znači izložiti je uništenju. Jedna priča nedvosmisleno nam kazuje kakva treba biti naša briga za naš planet:

Kad sijede brade čovjek kalemiše voćku pokraj puta, naiđe car s poslugom svojom i upita ga: „Zašto kalemiš kad ploda dočekati nećeš?", a starac mu odgovori: „Samo vraćam dug onima koji meni kalemiše." 

„Dadnite mu dukat", veli car slugama svojim. A starac mu reče: „Ja plod svoj dočekah."

„Još jedan mu dukat dadnite", reče car, a starac će opet: „Svaka voćka jednom plod daje u godini, meni ova rodi dva puta." „Još mu jedan dukat dadnite i krenimo od njega", reče car.

Zašto trebaš zasaditi hrast, zašto trebaš pošumiti brda, zašto trebaš okalemiti novu jabuku? Zašto? 

Zato što si hrast, kojeg je posadio tvoj pradjed posjekao. Zato što si stabla po brdima već iskoristio i zato što se, može biti, jabuka koju je tvoj djed kalemio sasušila.

Zašto trebamo brinuti o našem planetu?

Čovjek je ugrozio svoje stanište, čovjek je ugrozio samoga sebe, jer je stvoren od zemlje, čovjek je ugrozio svoju budućnost, jer će ponovno biti vraćen zemlji. A čovjek, biće od zemlje, sve to čini samo iz jednog razloga - pohlepa. 

Zato su Ujedinjeni narodi 1968. godine proglasile 22. travnja Danom ovog našeg planeta. 

Nedovoljno je samo jedan dan u godini osjećati i imati brigu za naš planet. 

Biće od blata kao da nije ni svjesno da na zemlji  žive svjetovi, biljni i životinjski, vidljivi i nevidljivi.  I svi ti svjetovi žele živjeti. Svaki od tih svjetova ima zakon po kojem živi. Nitko nikomu ne smeta, a jedni drugima služe. U lancu prehrane  sve besprijekorno funkcionira. U funkcioniranju tih svjetova nije moguće zakon mijenjati. S tim svjetovima životni prostor dijeli razumom biće obdareno, od blata stvoreno. Ali to biće iz pohlepe prisvaja sebi sve, ponaša se kao vlasnik i tvorac prirode.

To jadno biće zaboravlja da je od zemlje stvore, da na zemlji živi i da se zemlji opet vraća.