ČOVJEK je danas opterećen svakodnevnim događanjima. Rijetko kada nađe vremena razmišljati o sebi, o Čovjeku. Po religijskom učenju, čovjek je stvoren u najboljem skladu, ali sa svojim postupcima i radnjama može pasti i na najnižu razinu.

Rijetki su oni koji sebi postavljaju pitanje – jesam li onaj čovjek najboljeg sklada?

Često čovjek nameće standarde npr. životinjama, a sam ih nema. Krava ne smije ući u tuđu njivu, a čovjek smije otići tuđoj ženi.

Očito je da čovjek zaboravlja one najvrjednije stvari u životu koje mu trebaju biti vodilje u životu.

Užurbano trčeći za materijalizmom, gubimo one istinske vrijednosti. Rijetka druženja, obiteljska ili prijateljska uglavnom postaju sredstva reklamiranja. Slike takvih okupljanja objavljuju se na društvenim mrežama i šalju znanim i neznanim. Prije smo se slikali za album koji smo čuvali kao uspomene. A danas su slike u pametnim telefonima postale otpad koji brišemo kada nam je memorija telefona puna.

Ljudi su danas postali gotovo samo predmeti. Za političare mi smo glasači. Za doktore bolesnici. Za psihologe smo slučaj, a za trgovce samo dobra mušterija. Ova svojstva koja smo i sami prihvatili dobila su prednost u odnosu na svojstvo ljudskog bića i na taj način sami smo sebi narušili istinski smisao ljudskosti.

Rijetki su danas koji se sastaju zbog druženja. Uglavnom susreti s drugim ljudima imaju povod i razlog za to. Kupoprodaja, gledanje utakmice ili ogovaranje drugog, uglavnom su razlozi zbog kojih se danas sastajemo. Iz dana u dan osobine ljudskosti sve više nestaju, a rezultat toga je otuđenost, manjak komunikacije.

Današnja medicina prepoznaje usamljenost kao jedan faktor koji je uzrok mnogih bolesti. Neki ljudi imaju potrebu da se osame, ali ima ljudi koji su prisutni u društvu, ali se ipak osjećaju usamljeno.

Danas svjedočimo kako sve više raste individualnost, egocentričnost, narcisoidnost. A s druge strane nestaju solidarnost, suosjećajnost, usmjerenost na druge.

Čovjek je biće zajednice i ako se emocionalno ne povezuje s drugima, ako ne suosjeća, ako nema solidarnosti, onda je daleko od najskladnijeg bića. Danas se malo ulaže na podizanju i izgradnji čovječnosti.

Vidimo kako su nam vjerski objekti puni, ali naše duše su prazne kao nikad. Ljudi se sve više udaljuju jedni od drugih. Često svjedočimo kako braća, sestre, najbliža rodbina - međusobno ne razgovaraju.

Naši preci učili su nas kako je bolje biti čovjek pa makar jedan dan, nego nečovjek stotinu godina.

Gradovi pa i sela puni su nam blještavila i sjaja. Ali gradove i sela ne čine građevine i trgovi, već ljudi koji imaju ljudskosti, isto kao što stanove ne čini namještaj već ukućani.

Je li teško biti čovjek? Za one koje nisu dosljedni prema svojim stavovima, teško je biti čovjek. Da pitamo bilo koga – jesi li ti čovjek – dobit ćemo isti odgovor – jesam. Nitko neće za sebe reći da je loš, a takvih je puno danas. Nitko za sebe neće reći da je smutljivac, a ni takvih ne manjka. Nitko za sebe neće reći da je licemjer, a takvih je najviše.

Ono po čemu ćemo ostati upamćeni kada nas ne bude jednog dana jest ljudskost, ako je budemo imali. Sve ostalo bit će brzo zaboravljeno.