Baš čitam jedan članak i mislim si kako mi ljudi moramo uvijek imati neki viši cilj iznad svega što radimo. I upravo to nas sprječava da radimo nešto s dušom, sada i ovdje - u ovom trenutku. Uhvatim se često i sama kako radim jednu stavr misleći pritom kako će to pogodovati drugoj. To nije samo zakon uzroka i posljedica ili malo više truda uložiti u nešto, nego je stvar neke vrste opravdanja samog sebe, svojih djela, za ono što svaki dan činimo i što bi trebalo biti normalno.

Primjerice, idem trčati 10 km kako bi smršavila. Umjesto da idem trčati jer mi se trči, kao Forrest Gumpu, čisto onako. Ili još bolje, neću više trčati jer mi se ne trči i točka. Nema nekog dubljeg razloga. Wow. Razumijem ja da moramo imati ono nešto što slijedi iza svega toga, kao neki motiv ili nešto što nam služi poput nagrade, jer ljudi smo, i skloni smo izbjegavati teške zadatke pogotovo bez motivacije. Odnosno ići ćemo uvijek tako da si olakšamo.

Uostalom, kad ste zadnji put sami sebi bili viši cilj?

Primjećujem da su ljudi općenito toliko spustili svoja očekivanja vezano za svoje sposobnosti i fizičke i mentalne da to već prerasta u bolest. Teško nam je baviti se aktivnošću dva puta tjedno, buljimo u tv neprestano, stalno kukamo da nemamo vremena i letimo na sve strane ko muhe bez glave, navečer liježući u još nemirniju postelju. Rijetki su oni koji čine nešto samo radi toga, pritom ne misleći na neki tobože ˝viši˝ cilj. Kad ne bi tako često mislili na taj ˝viši˝cilj, zasigurno bi bili zadovoljniji i u mogućnosti iskusiti veći dio onoga što je zapravo život, a ne što bi kad to sve obavimo trebao biti.

A još rjeđe viđam ljude koji mogu reći da su sretni jer su se potrudili to biti. Sjećam se dok sam se aktivno bavila trčanjem da je ljudima bilo čudno kad kažem da trčim zato što to volim i da neki moji prijatelji također to čine. Da, da, odmahivali su rukama i smješkali se, sigurno želi smršaviti, ma to je zato što nema muškarca, a jednoj mojoj kolegici su rekli kako ona zasigurno trenira trčanje zato što nema djece i nije udana pa se nema čim pametnijim baviti. Svašta.

Zašto uvijek u glavama ljudi mora postojati neki općeprihvaćeni razlog iz kojeg neka osoba nešto čini - da bi ga mi i kao društvo prihvatili? A ako ne, onda kuš tamo, crna ovca ili slučaj za psihijatriju. Bojim se da će ovi pametnjakovići što komentiraju opet pogrešno shvatiti. Ovdje nikako ne pišem o tome kako ne treba činiti djela radi višeg cilja ili dobra djela, već da ne mora značiti ako viši cilj nije odmah vidljiv da ni ne postoji. Zapravo, ne mora nikad ni biti ˝slijepome˝vidljiv.

Uostalom, kad ste zadnji put sami sebi bili viši cilj? Ja mislim da to od nikoga ne bi bilo sebično, barem ponekad. Kad je toliko zakamufliranih stvari koje tobože činimo zbog nekoga, a zapravo gledamo samo svoju korist. Poput onoga da moram kvalitetno raditi kako bi dobila veću plaću, više godišnjeg i kako bi me šef volio, a ne da moram raditi jer je rad sam od sebe koristan i ispunjava. Jer ne kažem da treba bježati od plaće i slično, od nagrada i poticanja koje povećavaju produktivnost, ali opet, kad ste nešto radili samo zato što vas to veseli ili Vam pruža ugodu?

Koliko puta sam srela mlade ljude koji voze bicikl stotinama i tisućama kilometara i to su činili zato što su pustolovi i zato što to žele. A ne zato što bi ih netko mogao vidjeti ili zato da bi ih se pohvalilo u novinama. Isto tako, koliko je samo moj prijatelj veslao po Savi, a bez da itko zna za njega. E to je ljudi moji prava stvar. Ta samozatajna izvrsnost kad nitko ne zna koliko ste u nečemu dobri i kad Vam u srcu gori ta vatra, bez potrebe da se hvalite i pokazujete.

Moram priznati da sam se uvijek više divila takvim ljudima, znanstvenicima, profesorima, sportašima, itd. Puno više od onih koji jednom nešto naprave i onda na sva zvona to razglase. Dobro, danas je sve marketing, pa i sport je dio toga, ali kažem, za individue, puno je životnije, pravičnije i strastvenije kad su to neki osobenjaci, a ne grupnjaci.

Isto tako, kad gledam kako se odijevaju ljudi, rijetko kad mi nešto posebno zapadne za oko. Kao da se bojimo obuči onako kako nam se oblači - barem u slobodno vrijeme. Nego to sve mora biti po špagi. Zategnuto i nefunkcionalno. Oku ugodno samo seksualnim manijacima. Zašto ne bi netko nosio trenirku u slobodno vrijeme? Čega se to žene boje? A ne može mi nitko reći da je nekome udobno u potpeticama od 12 cm i uskoj suknji. Pa to je, po mome mišljenju, čisto zlostavljanje. Prikriveni luksuz koji samo što ne ubije modno osviještenu osobu.

Umjesto toga, fino na trčanje, u šetnju prirodom ili finu klopicu u restoran. Jednom da se ostvari ono - ma boli me briga što drugi misle. Naravno da me briga što misle, ali sigurno ne više od onoga što osjećam duboko u svom srcu. Što prije to čovjek nauči, to će mu lakše biti živjeti sa svim tim kaosom u glavi. Nismo sami i ne živimo kao pustinjaci, masu stvari ne možemo zapustiti ili zanemariti, ali nekad nije loše da nas ˝boli uvo za sve˝.