˝Moja je baka još čuvala znakove svoje ženstvenosti. Usprkos tradicionalnoj bljedosivoj bluzi, posebno je njegovala svoju gustu kosu držeći je u punđi koju je ukrašavala cvijetom. Nikada nije upotrebljavala šampone iz modnih magazina, već je kosu prala u nekom specijalnom plodu, da bi je, nakon svega, premazala s nekoliko kapi ulja od osmanta koje je sama pripremala...Sve je izvodila s velikim zanosom i oduševljenjem, a kad bi izlazila radi nekog posla, nikad ne bi zaboravila potamniti obrve olovkom i malo napudrati nos. Koračala je uspravno, ponosno i sigurno.¨ (J. Chang, Divlji labudovi)

U zadnje vrijeme ne stignem posjetiti buvljak na kojem htjela ne-htjela nestaju sve brige. Kao svojevrsna meditacija, to prebiranje po staroj robi, šalicama, albumima, igračkama i ostalim sitnicama za mene između ostalog znači život. Uvijek me zanimao život u svojoj jednostavnosti, jednostavnim ljudima, ljudima s ulice, koji su cijeli život pošteno radili, a takvi često dođu na buvljak, pa je baš ugodno slušati njihove životne priče. U trenutku kad dođem tamo, obično se malo izdvojim iz mase i promatram ljude koji međusobno razgovaraju, druže se i smiješe. Na nijednom mjestu nisam vidjela tako različite ljude koji se gurkaju da bi kupili nešto za dvije kune, što je ionako već isprano, poderano i puno mrlja, i zbog toga ima posebno mjesto u mom srcu... Iako je većina tu kako bi, ili zbog neimaštine ili zbog hobija kupila nešto za sebe, svejedno je to nešto što ne može zamijeniti niti jedan odlazak u običnu trgovinu.

Sjećam se, davno je to bilo, kad sam bila praktički najmlađi posjetitelj buvljaka, na onom starom mjestu gdje je sad zelena tržnica, kako su me stariji pazili i pozdravljali i kako sam uvijek nalazila nešto za sebe. Koliko sam samo zavjesa, posteljine, šalica, sportske opreme i odjeće za sebe i druge znala pronaći za jako malo novaca, te dolazila kući sretna kao malo dijete. Zapravo, to mjesto mi je pomoglo da kao student preživim na troškovima zadnje apsolventske godine, kad sam morala putovati jer nisam mogla financirati smještaj niti život u studentskom gradu.

I to je jedno mjesto koje sam cijenila više od bilo kojeg izlaska u muzej ili slično. Mjesto na kojem se život događa ovdje i sada...Od tada, nekim prijateljima prenijela sam ljubav prema rabljenoj robi, starinama i učinila da zavole odlaske na to - do nedavno skrovitije i gotovo neprimjetno mjesto u Brodu. Ti isti ljudi danas (sada već pomalo ovisni o prebiranju i pronalaženju) ne propuštaju odlaske na svoje mjesto subotom ili drugim radnim danom kad uspiju. I kad shvate kako tamo već imaju svog prijatelja romske nacionalnosti koji baš njima šverca robu, onda znaju da su duboko zaglibili u vode za koje ni sami nisu znali da su sposobni. Ti isti prijatelji nisu htjeli čuti za buvljak, pa su se zgražali pri pomisli da bi tamo nešto kupili, tako staro, smrdljivo, neoprano i slično. Sve dok nisu shvatili da je roba koju nosimo potrošna, da je skupo kupovati po trgovinama za cijelu obitelj, a pogotovo za djecu koja rastu i sl. Pa i ono najveće sniženje koje se događa sada nekako po shoping centrima, ne može zamijeniti cijene na buvljaku...

Ali treba biti oprezan, pripadnici romske nacionalnosti, koliko su simpatični, toliko ponekad vole uvaliti pokoju i pokvarenu, poderanu i ništ koristi stvar. No koliko je na njima, toliko je i na nama, kupujemo na buvljaku i to je za kupca već dovoljan oprez i odgovornost... Iskreno, nikad nisam baš kupila donje rublje tamo niti sam bila zadovoljna s kupljenim cipelama, koje su me ili na kraju žuljale ili su klapale zamnom - a sve samo ne bi li kupila nešto za 10 kn. Dođe period u životu kad postanete potpuni ovisnik o buvljaku i prijateljima Romima, koje prvo proučavate kao neku davno zaboravljenu vrstu i s kojima se na kraju družite. Pa si tamo nosite kavu, skrivate se od ˝običnih˝ ljudi, a ponekad dođete samo radi čavrljanja i bez da išta kupite.

Bila je jedna faza kad sam pokušavala naučiti i jezik kojim se oni služe međusobno komentirajući kupce. Na ulici se pozdravljate s prodavačima na štandu, raspitujete o njihovim obiteljima, namještate im najboljeg zubara u gradu, oni vas izvještavaju kad će biti nova roba, upoznaju s vašom obitelji i tako dalje. Ostali, s kojima ste inače na buvljaku jako dobri, na ulici vas nekako jedva primijete, jer znaju da će se odmah stvoriti poveznica između njih i vas preko mjesta koje je pozerima i brodskim facama zabranjeno i u najmanju ruku sramotno. A vi niste sigurni jesu li oni spremni riskirati toliko dugo izgrađivani ugled brodskog građanina. Ali sve je to zapravo simpatično, gledate se preko ulice, polukimate glavom, pa pogled u pod i nastavljate svojim putem. A kad vas netko pita tko vam je taj čovjek vi se pravite blesavi, kao ono, nemam pojma, o čem ti pričaš, ma neki tamo, što ja znam... Dok vam u srcu gori buvljačka iskra ljubavi koju ste dijelili kad ste za njegovu kćerku jedne srijede pronašli haljinu za 5 kn i darovali mu je.

Sve je to život i svi smo mi samo ljudi. Ali zaista, nema li veće sreće u subotu nakon jutarnje kave (ili s kavicom u ruci) zaputiti se do buvljaka, još najbolje pješke i tamo rovariti po odjeći i obući, sresti nekog poznanika pa malo blablati o svemu, kupiti koju stvarčicu (možda i korisnu) za nekih 5-10 kn i otići kući kao da se ništa nije dogodilo. Jer onaj odsjaj sunca u vašim očima kad se budite u zoru, ne bi li prvi stigli na prebiranje po staroj robi, ništa ne može zamijeniti. Ili osjećaj da ste posebni kad upecate nešto što svi traže, a samo ste vi znali gdje i kako treba tražiti. Pa im pred nosom ugrabite stvar i kažete - to je moje.

Priznajem, buvljak je zapravo podsjećanje na djetinjstvo, igranje s krpicama, traženje autića za dečke, komentiranje tko ima ljepšu barbiku... To se ne može mjeriti s običnim shopingom, gdje je spram buvljaka sve skupo i gdje, gle čuda, sve stoji poredano po veličinama. I onda vam naizgled kaos s buvljaka postane smiraj u duši, ali nije tako za sve bilo ispočetka.

Neki se i dan danas ne snalaze na tom čudnovatom mjestu pa koriste svoje prijatelje da za njih pronalaze stvari, spremni platiti i više nego što košta, samo da oni ne moraju biti ti koji će se upustiti u avanturu. Moram priznati da sam jedno vrijeme ˝zabrijala˝ kako ću si kupiti vjenčanicu s buvljaka, samo da nađem nekog tko bi me htjeo ženiti, jer takav dizajn nisam vidjela nigdje, tu čipku i nabore, taj svjetleći totalno neprirodni i dan danas neidentificirani bijeli materijal. Čak smo pronašli i rozu haljinu za djeveruše, ali tada je cijeli paket bio skup i za pojmove buvljaka pa smo odustali. I ne znam na kojem sam saznanju više zahvalna.

Moram priznati da mi je drago kad vidim sve više ljudi tamo, one ljude koji su zaista tzv. krema društva i bude mi pomalo smiješno - jer na ulici ti isti ljudi izigravaju nešto. Niti oni sami ne znaju što. Simpatično je vidjeti žene koje vele važne s buvljaka odlaze u rukama noseći crne vreće za smeće krcate plijenom nove robe. Kao da su otkrile novi planet.

S druge strane, otkako je više ljudi, cijene su skočile, Romi su se pomalo pobezobrazili, veća je gužva i subotom je tamo doslovno otimačina. E taj aspekt kao i u svakom jedinstvenom biznisu mi se ne sviđa, jer ono što je kič prodaje se pod camp i svatko tko kupuje tamo uzima si za pravo nazvati se hipsterom, a ono što je bilo hipsterski, istog trena kad je tako i prozvano - nestalo je. Nije da nema više čari, ljubavi, jednostavno se s godinama malo stišala, pritajila, omekšala, naviknuta na rukovanja, cjenkanja, iste ljude, štandove s već poznatom robom.

Jedno vrijeme, dok je ljubav prema brodskom buvljaku jenjavala, pokušala sam koketirati s nekim drugim gradovima, štandovima u Rijeci, tržnici na Britancu i u Bjelovaru. Iako nosim lijepe ali kratke uspomene s tih mjesta, svojevrsni buvljački one night stand, sve ono što me vuklo nazad je bio osjećaj da je prva ljubav ipak nešto što se pamti. Buvljak je u meni probudio još veće zadovoljstvo malim stvarima, naučio me da nas ima zaista različitih i da svi mi u životu nešto tražimo da bi bili sretni. Ponekad to ne trebamo ni definirati. Mnogi najbolji ljudi koje ja poznajem, imaju 50 godina i još uvijek traže, pa što.

I onda sam jedno vrijeme na neki način odustala od buvljaka, zamijenila ga s odlaskom u ˝običnu˝ trgovinu, skuplju, tobože kvalitetniju. Svaki put kad bi posegnula za majicom od 30 kn, srce mi se paralo za nekim brendiranim majicama koje sam na buvljaku kupila za samo 5 kn. Ali za mene, nekako je bolno bilo otići na buvljak i sresti kojekakve budale koje nisu znale cijeniti ni tako niske cijene, niti ljude koji tamo rade - niti nas, starosjedioce. Izbjegavala sam odlaske u smjeru buvljaka, zaobilazila okolne ulice, ne bi li me put naveo da se ˝zaletim˝ i vidim što ima novo.

I sad mogu reći da sam sretna, odem tu i tamo, pozdravim iste ljude koji vide da sam se ja promijenila i da sve to gledam kroz jedno drugačije svjetlo. Sad kad me ljudi tamo doslovno zovu da idem, da se družimo, to više nije isto. Poprimilo je osjećaj da ga svatko može imati, da svatko može doći i da se svatko može tamo obući i hvaliti okolo. Kažem, pamtit ću ciću zimu kad je na starom buvljaku bilo svega tri štanda i u kontejneru zapaljena vatra da se svi možemo ugrijati, dok sam si tražila na jedinom mogućem izvoru jaknu za sve hladnije dane. I dan danas imam tu jaknu, koja mi je najdraža, ne zbog nje same, nego osjećaja da je život jednostavan samo mi imamo tendenciju da ga zakompliciramo.

A kad sam posebno sjetna, izvadim malu kutiju ispod kreveta, punu sitnica s buvljaka i pomno svaku gledam s divljenjem. Ljepota nije negdje drugdje, ljepota je u nama i ono što nosimo - jednostavno i jeftino - ne mora biti samim time neusklađeno. Ljepota je nužna i stanje ne-zabrinutosti koju je meni pružila. I kad se to postigne, može se promatrati ljude i biti miran. Tako je lijepo procijeniti i vidjeti sitne detalje svakodnevnog života u svim svojim oblicima.