Prije nego što sam odgovorila kolegi glede humanitarne akcije za siromašne u Africi, duboko sam udahnula, jer me nanovo iznenadila ta opća nezainteresiranost za stanje u ostalim dijelovima Hrvatske, pa makar i u takvom, recimo banalnom primjeru. Pitala sam se, zašto kolege učitelji ne vide kako mladima Broda ili umirovljenicima (a da ne spominjem druge dobne skupine ili druge gradove i sela) treba isto tako pomoć, ako ne i više. Da me se krivo ne shvati, nisam ja protiv pomoći siromašnima Afrike, ali zar ne bi trebali prvo počistiti svoje dvorište prije nego što pogledamo u susjedovo.

Kolega se upravo osvrnuo na to, ali nisam mogla vjerovati da je njemu bliže dvorište ljudi iz Afrike nego dvorište u vlastitoj državi. Tražila sam odgovore zašto je to tako, ali sam na kraju odustala opravdavati takve postupke. Shvatila sam već odavno da zagrebačka svijest o stanju ostalih gradova ili regija jednostavno ne funkcionira na toj razini, ne samo u smislu malog čovjeka kao što je taj kolega, nego sveukupne politike. Stvari se možda promjene na trenutak kad su izbori ili slične promidžbene kampanje bilo osobe bilo stranke i sve se vrlo brzo vraća na staro.

Pokušala sam kolegi objasniti situaciju da je kriza kod nas u Slavoniji već neko vrijeme i da ima siromašnih ljudi kojima treba pomoć te da vjerujem kako ih zasigurno ima i u Zagrebu i da bi im se trebalo pomoći, ako već žele organizirati humanitarnu akciju. Nisam naišla na razumijevanje u smislu da bi se nešto moglo poduzeti nego na rečenicu kako se ta kriza u Zagrebu toliko ne osjeti.

Izaći iz određene ljušture u kojoj smo bili godinama zapostavljani nije lako, ali mislim da bi Grad u nekim smjerovima to hitno trebao učiniti.

Zanima me tko ju ne osjeti? Mislim, nije to došlo jučer, to traje već neko vrijeme. Ta nezainteresiranost i nepoimanje ničeg osim onog što direktno i osobno donosi makar neku minimalnu korist pojedincu ili grupi. Jer sigurno je egzotičnije otputovati u Afriku i biti human, nego otići do Broda i učiniti isto.

Kasnije sam vidjela da oni zaista putuju za Afriku i vjerujem da je to zaista humano od njih (ovo nije sarkazam), ali se zaista pitam, možda će nama onda pomoći netko iz Japana ili slično. S druge strane opet, pokušam li osobno nešto učiniti za ovaj grad i za one koji su socijalno ugroženi, nailazim na razne prepreke onih koji upravljaju pojedinim objektima, za koje ne mogu vjerovati da u ovom stoljeću još postoje. Od organizacije prostora za humanitarne akcije do nezainteresiranosti lokalne televizije, radija i slično... Ljudi u Brodu, a čast iznimkama, su poprilično zatvoreni za nove stvari, za događanja, ili im ovaj Grad ništa ne pruža pa je neznanje samo najkomotniji izlaz iz svega?

Na telefon i na e-mail mi se sve češće javljaju ljudi koji me primjerice pitaju – a zašto Grad ne podupire vaše vježbe disanja i omogući Vam prostor, za nas umirovljenike ili one koji nemaju novaca? Zaista nikad ne znam kako da odgovorim na ovo pitane, između brojnih ostalih koji pristižu. A slične probleme vidim i u klubovima koji se bave nekim drugim sportom osim nogometom. U međuvremenu, bez problema smo kao udruga dobili prostor od Grada Osijeka i tamo ću putovati kako bi iste vježbe držala Osječanima, nije li to apsurdno... Ovo što naša udruga radi, a vjerujem i brojne druge udruge je ne samo pomoć za one koji su socijalno ugroženi nego i promoviranje cjelokupnog zdravlja, pa mi ponekad nije jasno zašto nemamo pomoć Grada kao takvog ako ljudi pozitivno reagiraju na naš rad i žele sudjelovati...

Jedno vrijeme smo držali besplatne tečajeve i onda smo završili u minusu jer prostor u kojem smo radili nije bio besplatan. Kad sam pokušala zvati za određeni prostor u Gradu i pitati za njegov zakup, odgovorili su mi kako to nije jednostavno. Mislim da u ovom kontekstu riječ jednostavno poprima neko sasvim drugačije značenje.

Zbog toga, a i zbog drugih stvari koje jednostavno ne stanu u jedan članak ponovo se vraćam na kolegu iz Zagreba kojemu je na kraju lakše otputovati u Afriku i pomoći siromašnima tamo, jer oni to vide i ovako - predložio mi je da pitam Grad da nam omogući prostor jer je ovo što mi radimo zaista opće korisno i pod članstvom Svjetske zdravstvene organizacije... To je bilo sasvim za očekivati za nekog tko uopće nema uvid u ono kako ovdje stvari funkcioniraju, rođače.

Kad vratim vrijeme unazad, ponekad mi zaista bude teško razmišljati koliko je ova sredina tvrda i zatvorena, ali ne krivim ja nikoga, nego se osvrćem na čitavu struju i ponudu. Vjerujem da se na nekim područjima puno čini, ali isto tako vjerujem da mi kao grad s ovoliko stanovnika možemo i trebamo puno bolje po pitanu socijalne osjetljivosti i zdravlja građana. Ovo je samo osvrt i apel na rješavanje jednog od brojnih pitanja. Na primjer na prostore koji doslovno zjape prazni gdje privatni vlasnici ili Grad ne žele iznajmiti po nekoj prihvatljivoj cijeni, a s druge strane ima toliko udruga i klubova koji rade dobro i aktiviraju ovaj grad na jedan pozitivan način i htjele bi pomoći.

Iz dugogodišnjeg iskustva, stvari se kreću puževim korakom i ovaj sav trud i rad zaista neopravdano nailaze na brojna zatvorena vrata. I kad kolege vide ovakvu situaciju, a nije ju lako sakriti, onda im se baš i ne ide za Brod, jer Brod ne vidi ono što mu je pred nosom dostupno sada i ovdje, već neko vrijeme, pa zašto bi onda oni kao takvi s neke druge strane pomagali. Društvena dobrobit jača s aktivnim građanima i to je činjenica, a ne nekakav mit. Društvena angažiranost nije potrebna samo od stanovnika Broda, kao što to ljudi čine, nego i od onih koji upravljaju Brodom. Izaći iz određene ljušture u kojoj smo bili godinama zapostavljani nije lako, ali mislim da bi Grad u nekim smjerovima to hitno trebao učiniti. Teško je mijenjati društvene norme, ali zapravo samo treba imati malo senzibiliteta prema običnom čovjeku, umirovljeniku ili djetetu, slušati ih. I ako oni govore kako bi željeli poboljšati svoj život, učiniti ga zdravijim i aktivnijim, zašto je to onda toliko nemoguće? Stvorit one najosnovnije uvjete za pomoć ljudima nije nekakva fantazija i kompliciran posao. Iz dana u dan stižu pozivi i upiti na koje nažalost unaprijed znam odgovor. Ne mora se imati dobar glas kako bi znali uživati u glazbi, treba samo imati malo sluha i primijetiti melodiju koja već neko vrijeme svira.