Mnogi su to znali i prije izbora, većina uvidjela poslije, a sada je to uočio i vrh SDP-a na ovotjednom  team-buildingu  u Poreču: koalicija nema dovoljno kvalitetnih kadrova za popunjavanje svih važnih mjesta u državi. S njima se ne slaže koalicijski partner Čačić, koji pod skutima drži fantomske tisuće visokoobrazovanih kadrova. Sve same moralne vertikale, jao nama. Ne slaže se s Milanovićem niti naš istaknuti znanstvenik Davor Pavuna, iz potpuno drugih razloga nego Čačić, koji nakon tribine u Brodu tvrdi kako u Hrvatskoj ima dovoljno kvalitetnih ljudi, koji mogu pomoći da Hrvatska snažno krene u svijetlu budućnost. No, naravno, ne misli na iste ljude na koje misli Čačić. I doista, najkvalitetniji hrvatski ljudi daleko su od politike, a ako i jesu članovi neke stranke, nemaju znatna utjecaja na donošenje odluka i provođenje politike. Kako ne bi bilo zabune, niti dosadašnje vlasti nisu uspjele mobilizirati i privući najbolje što imamo pa su mjesta popunjavale klijentelistima.

„Analizirajte svoj tim, svoje najbliže suradnike i znat ćete kako ste uspješni vođa ako za većinu ljudi u tom timu mirne duše možete reći – bolji su od mene"

Ohrabruje što je državno vodstvo svjesno kako bez kvalitetnih ljudi, pažljivo uklopljenih u tim nema napretka. Državu, županiju, grad ili općinu ne mogu kvalitetno voditi pojedinci. Uvijek je potreban tim. Osnove menadžmenta, a slično vrijedi i za politiku, kažu:  „Analizirajte svoj tim, svoje najbliže suradnike i znat ćete kako ste uspješni vođa ako za većinu ljudi u tom timu mirne duše možete reći – bolji su od mene". Da, istinski kvalitetni vođe uvijek se okružuju boljima i pametnijima od sebe, sve dobro što se napravi pripisuju njihovim kvalitetama, a sve loše vlastitom manjkavom upravljanju. Dakle, lokalni mesije, ne želite li potpasti pod utjecaje medija koji vas nekritički veličaju ili pljuju, uzmite si koju minutu mira i sami sebe ocijenite.

U procjeni što osim tima čini nekog lokalnog vođu velikim, možda bi pomoglo pogledati neke uspješne gradonačelnike iz naše bliže ili daljnje povijesti. Što su to još imali donedavni gradonačelnici Varaždina, Čakovca, Koprivnice, ili vratimo li se malo dalje, što je to imao često hvaljeni Vjećeslav Holjevac u Zagrebu? Odgovor je jednostavan: osim snažne podrške (tada jedine, ali ne i uvijek naklonjene) stranke, kvalitetnog tima vrhunskih suradnika, imao je i viziju. Nešto što naši lokalni političari često zaboravljaju. Vizija koja će iskrenošću, prepoznatljivim koristima i svojim z(n)/(r)ačenjem okupiti većinu građana i sve potaknuti na posvećeno djelovanje u cilju njenog ispunjenja. Viziju, koja će integrirati umjesto da stvara nove podjele. Viziju, gdje će zakulisne političke/politikantske igre biti dopuštene samo u cilju otklanjanja prepreka njenog ostvarivanja, a ne u cilju probitka pojedinca i stranke ili kao u našem gradu, kako bi redovito bile same sebi svrha.

Bez obzira što su me neki čitatelji kritizirali ispod kolumne „Demagogija i političko preseravanje", jer zalazim u područja za koja, po njima, nisam kompetentan, gle čuda, u međuvremenu su se javili neki lokalni politički akteri i upoznali me s projektima koje pripremaju, a koji su dobrim dijelom u skladu s „doktrinom" LER-a koju sam spomenuo u toj kolumni. O detaljima uskoro, no sada ću samo spomenuti kako je projekt jedne stranke, iako krajnje koristan i zanimljiv i dalje više u sferi potrošnje nego stvaranja novih (materijalnih) vrijednosti, dok projekt druge stranke cilja na stvaranje novih vrijednosti s istovremenim značajnim povećanjem kvalitete života i standarda naših građana. I jedni i drugi kukaju kako je teško, kako imaju malo kvalitetnih ljudi koji mogu doprinijeti, ali se trude i ne odustaju. Nadam se kako će do izbora imati neke konkretne projekte te kako će građani znati to nagraditi. Uostalom, ljudi iz tih stranaka nemaju izbora. Budu li se lokalne kampanje vodile na dosadašnji način, neće se moći nositi s provjerenim, medijski napumpanim, majstorima demagogije i prodavanja magle.

S druge strane, gledajući ponovo na HTV-u prošlog tjedna zanimljive dokumentarce Michaela Moorea ili genijalnu  Coppolinu triologiju „Kum" u kojima se svakodnevni život prikazuje kao isprepleteno klupko interesa kriminala, politike, crkve i poduzetništva, možda je moj čitatelj imao pravo: možda je bolje nikome ne davati nikakve savjete. Korespondira li doista slika našeg društva tamo prikazanoj, valjalo bi pak mlade i neiskvarene političke početnike uputiti k najbližoj lokalnoj  camorri  kako bi si osigurali perspektivnu političku budućnost.